U Pinakothek der Moderne u Münchenu od svibnja 2015. do siječnja 2016. godine održava se izložba snažnog naziva koja priziva vremena što i danas izazivaju osjećaje straha, nevjerice, boli i tuge "Protiv umjetnosti – Degenerirana umjetnost – Umjetnost nacizma skupljena nakon "45.".
Dvije paralelne izložbe, ispravne i "degenerirane" umjetnosti, koje su održane 1937. godine u Münchenu odigrale su ključnu ulogu u kulturnoj politici nacionalnih socijalista. Umjetnost u vrijeme nacionalsocijalizma nije potpuno slijedila ideologiju, ali je, prema parametrima Nacionalsocijalističke stranke, trebala biti "čista" te u skladu s tradicionalnim klasičnim stilovima. "Velika izložba njemačke umjetnosti" te godine u Hause der Deutschen Kunst bila je nacionalna platforma za uspostavljanje "nove njemačke umjetnosti" koja potvrđuje sistem kao kontrapunkt. Hause der Deutschen Kunst bila je prva monumentalna zgrada koju su sagradili nacionalsocijalisti.
Hitlerov huškački govor
Otvorenje izložbe obilježio je huškački govor pun mržnje Adolfa Hitlera, a izložba je trajala od 1937. godine do 1944. godine i predstavila više od 900 radova umjetnika, a njihovi su se radovi mogli i kupiti. Posjetilo ju je 550.000 ljudi. Potpuno suprotno tome, izložbi "Degenerirana umjetnost" u Hofgartenovim arkadama cilj je bio podcijeniti njemački modernizam i zapečatiti sudbinu umjetnika i njihovih djela. Izložba umjetničkih radova od ekspresionizma do djela Bauhausa bila je primjer "dotrajale", nenormalne umjetnosti opasne za publiku i njihove emocije. Devijacije od normalnog do idealno prikazane prirode popraćene su ponižavajućim, uvredljivim sloganima. Čak je 1100 umjetničkih radova iz trideset njemačkih muzeja zaplijenjeno za ovu žurno prikupljenu izložbu. Izložbu je prije zatvaranja 1937. godine posjetilo čak 2,000.000 ljudi.
Umjetničkim djelima koja su nacionalsocijalisti predstavili kao "degenerirana", poput djela Maxa Beckmanna (1884. – 1950.) i Otta Freundlicha (1878. – 1943.), kao suprotnost isticali su djela umjetnika Adolfa Zieglera (1892. – 1959.) i Josepha Thoraka (1889. – 1952.). Ziegler i Thorak su postali i službeni umjetnici, po položaju uz Hitlera, te imali obvezu promovirati manifest nove perspektive umjetnosti nacionalsocijalizma te kanon ljudskog bića koji je Hitler tražio. Triptih "Iskušenje" Maxa Beckmanna i skulptura "Penjanje" Otta Freundlicha, remek-djela modernizma, nisu bila uključena u izložbu "Degenerirana umjetnost", ali su bila nerazrješivo povezana s emigracijom i progonom umjetnika u Trećem Reichu.
Max Beckmann napustio je Njemačku odmah nakon Hitlerova govora mržnje na otvaranju izložbe 1937. godine te se preselio u Amsterdam. Upravo spomenuti triptih u fokusu je izložbe "Njemačka moderna umjetnost 20. stoljeća" koja je održana u Londonu 1938. godine u Burlington galeriji kao protest protiv izložbe "Degenerirana umjetnost" u Münchenu. Uz triptih je tada javnosti prvi put predstavljeno još pet slika toga umjetnika i litografa. Izložen danas u Münchenu u Pinakothek der Moderne, triptih "Iskušenje" (1936./37.), ulje na platnu naslikano u Berlinu, uspio je izbjeći zapljenu Gestapa, skriven među namještajem umjetnika, kada se Beckmann selio u Amsterdam. Na izložbi je Beckmann odbacio bilo kakvu pretpostavku da, iako je djelo nastalo godinu dana nakon odlaska iz Njemačke, sadrži političku aktivnost, ali prikazuje zatvaranje te indirektno reflektira suzbijanje i zarobljavanje. Ti su elementi univerzalni simboli ljudskog postojanja, senzori zaplitanja i umjetničko traganje za božanstvenom ljepotom.
Skulptura "Novi čovjek" (1912.) židovskog umjetnika Otta Freundlicha bila je na naslovnici kataloga izložbe "Degenerirana umjetnost". Otto Freundlich ubijen je 1943. godine u koncentracijskom logoru Lublin – Majdanek.
Slava donosi i korist
U Pinakothek der Moderne Münchenu izložena je i skulptura u bronci "Penjanje" (1929.), koja je bila zaplijenjena kao "degenerirani" rad te istaknuta kao primjer tipičnog židovskog poimanja fizionomije. A tu je i skulptura "Novi čovjek", koju su nacionalsocijalisti isticali kao primjer "kako Židovi zamišljaju čovjeka".
Suprotno tome, slika "Četiri elementa" autora Adolfa Zieglera i skulptura "Dvije osobe" Josepha Thoraka pokazuju kao su nacisti zamišljali avangardu. Oba su za djela reproducirana na razglednicama te su privukla pozornost medija. Aktovi i monumentalna djela bila su predodređena da promoviraju rasizam te su bili ogledni primjeri prihvatljive umjetničke vrijednosti. "Četiri elementa", ulje na platnu, u vrijeme nacizma proglašena su remek-djelom, a njihov je autor postao i predsjednik Komore Reicha za vizualnu umjetnost. Usto, bio je zadužen za sve kampanje, ali i za otimanje 22.000 umjetničkih djela iz njemačkih muzeja koja su proglašena "degeneriranom umjetnosti". Ziegler kroz četiri elementa prikazuje, slijeva nadesno, vatru, vodu, zemlju i zrak kao alegorične ženske aktove. Četiri elementa u formi triptiha prikazuju nordijski ideal ljepote koji autor povezuje s arijevskim normama i konceptom promocije Trećeg Reicha. Kroz antimodernistički način prikazuje svoje muze koje su sišle s postolja kako bi posjetiteljima bile vidljive u istoj ravnini. Skulptura "Dvije osobe" Josepha Thoraka prikazuje ženu zabačene glave koja stoji ispred muškarca. Iako grli ženu, muškarac izgleda samodostatno i odsutno, kao da razmišlja o svojoj dužnosti u službi države. Simbolika odjeće, platna, između dva gola tijela bio je moralno prihvatljiv limit prikazivanja nagog tijela.
Bez nade u spasenje
Treći triptih na izložbi rad je Francis Bacona (1909. – 1992.) "Raspeće" (1965.), ulje i akril na platnu. To djelo otvara perspektivu za pomirenje međunarodnog figurativnog slikarstva nakon Drugog svjetskog rata te slobodu od ideološki obojenih utjecaja te poimanja ljudskog tijela nakon. "Raspeće" je kao prva akvizicija fundacije Galerije Verein, koja je osnovane 1965. godine, bilo prekretnica i u smislu okretanja od agresije totalitarizma kao i prekretnica u međunarodnoj orijentaciji u prikupljanju umjetnina. Uz Maxa Beckmanna, Bacon je jedan od najutjecajnijih umjetnika 20. stoljeća, čija su djela u formi triptiha i velikog formata prožeta patosom, iskustvom fašizma, rata... Patnja u Baconovu triptihu dovedena je do ekstrema, a spasenje bez nade – žrtva i krvnik gotovo se ne mogu razdvojiti. Usprkos svemu, Baconov cilj nije bilo isključivo prikazati nasilje u Trećem Reichu, već prikazati nasilje u svijetu uopće. I stalni postav Pinakothek der Moderne i ova snažna izložba privlače velik broj posjetitelja. Iako su radovi nekolicine umjetnika izloženi u malom prostoru, taj je prikaz za i protiv umjetnosti viđene iz ugla Trećeg Reicha na vrlo suptilan način zatvorio nespojiv krug vrtloga rata, patnje, totalitarizma i umjetnosti tog vremena.
