Danas će se mnogi propovjednici naći na muci jer će morati tumačiti nešto što para uši. Bit će zanimljivo čuti što će o današnjem evanđelju reći papa u Austriji ili nadbiskup Devčić na Udbini. Budući da kaže kako treba mrziti "oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život" te kako treba "uzeti svoj križ" ako se želi biti njegov učenik, taj će Isusov radikalizam tkogod prešutjeti, tkogod ga uzeti doslovno, a tkogod njime možda i zaprijetiti.
Ipak, je li on mislio na stvarnu mržnju prema sebi i svojima ili je posrijedi nešto drugo? Kako onda shvatiti biblijsku rečenicu, koju je Isus također ponovio i pohvalio: "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga"? Sve ako se u obzir i uzme semitski način izražavanja koji voli paradokse, ipak ostaje nedoumica o tomu zašto "mrziti" najbliže, pa i sama sebe, i što, konačno, s ljubavlju.
Kako, nadalje, shvatiti samog Isusa koji želi da ljubimo čak i neprijatelje? U čemu je onda problem tih dvaju, kako se čini, kontradiktornih zahtjeva? Rekao bih da je Isus mislio na ono što neki psiholozi nazivaju našim "nižim ja", a neki duhovni učitelji našim podcjenjuje i koje nas okreće isključivo našim užicima i probicima, taj niži i lažni ja koji nas plaši i drži na oprezu, koji nas podcjenjuje i govori nam da nećemo uspjeti, da ne vrijedimo, koji nas, napokon, okreće od ljubavi prema sebičnosti ono je čega se treba odreći i što treba "mrziti".
Tko se ne odrekne svoga lažnog ja, tj. u kome ne umiru niža nagnuća, pa i ona koja nas čine taocima i ovisnicima o najbližima (ocu, majci, ženi, djeci...) taj ne može biti Isusov učenik. Mjera toga umiranja je ljubav, a ne patologija. Odricati se svoga nižeg i lažnog ja i dajući se drugima zapravo je u srcu smisla ljubavi prema sebi i bližnjima. Ta sam je Isus potvrdio kako je ljubiti Boga i bližnjega kao samoga sebe "sav zakon i proroci"! Mjera stvarnog života nije mržnja, nego ljubav. Tko bi stvarno "mrzio" sebe ili prezirao svoj život, taj bi se osudio na samoću, odnosno na umiranje. Zar bi Isus to htio?
Ta došao je "da život imaju"! U okolnostima u kojima se mnogi osjećaju osamljenima, problem "mržnje" prema sebi zapravo se pretvara u vapaj za nekim koga možemo voljeti kao sebe i tko nas može voljeti kao sebe. Isusova je ljubav bila neograničena i radikalna. Nije ju mogao omeđiti ni židovski zakon, ni obredna praksa, ni tradicionalna sredina, ni pogled na križ, a kamoli politički kompromisi, obzir prema rodbini, navezanost na majku ili prijateljska odgovaranja. Njegova je ljubav išla do kraja. Samo se te ljubavi ne treba bojati.
