Drama s naizgled nepreglednim valom imigranata iz Sirije i s Bliskog istoka, čiji smo neveseli promatrači, čini se, ne obećava brz rasplet. Prije svega, ako pogledamo europsku političku elitu i generalni nedostatak solidne i jasne strategije kako se izboriti s ovim problemom, vidjet ćemo samo konfuziju i nemoć, međusobna optuživanja i prebacivanja odgovornosti. Izjava premijera Milanovića da Hrvatska uopće nema strategiju za rješavanje problema imigranata, kao što je nema ni EU, iskreno je priznanje te nemoći. Naivno je pak vjerovanje da će se nekakva strategija uopće naći. Prije će se na ovoj krizi još malo zaljuljati sama EU građevina, ukidanjem Schengena, recimo. Dapače, neke države unutar Schengena već se ponašaju kao suverene nacionalne države i odbijaju harmonizirati svoje politike u skladu s bruxelleskim preporukama i ne osvrću se na kritike koje otuda dolaze. Ako stvari krenu tim smjerom i eurokrati se dogovore da nema dogovora i zajedničke imigracijske politike – a to ćemo saznati već sredinom rujna, kada se tim povodom sastaje Europska komisija – e, to bi već moglo sličiti na neko izgledno rješenje.
No, dok se to ne riješi, Europa prolazi kroz moralni purgatorij. U nedostatku jasne političke volje naravno da je čitava stvar, pod znalačkim upravljanjem dežurnih moralnih tutora, prešla u ruke javnoga mnijenja, koje pokazuje sve jasnije znake histerije i ideološke isključivosti. Umjesto artikuliranja racionalne i realne strategije, stvar kao da je već odlučena na nekoj "višoj razini" čuvara europske savjesti – naime, kao jedino moralno prihvatljivo rješenje nadaje se potpuno otvaranje granica, fatalističko prepuštanje plimi i čekanje što će se dogoditi. Potresne slike tijela djece na obalama Mediterana suspendiraju bilo kakvu racionalnu raspravu. Pod tom vrstom moralne ucjene europski je razum odlučio zašutjeti, predajući se potpuno iracionalnoj histeriji samookrivljavanja i moralnog ekskomuniciranja onih koji imaju drukčiji stav. Tako se jedan ozbiljan problem preselio na tlo ideoloških obračuna. Ovlašteni moralni sudac je, naravno, europska humanistička ljevica, dok je na optuženičkoj klupi ksenofobna i retrogradna desnica. Da je u žarištu ove europske imigrantske drame ideološki obračun europske ljevice s desnicom, svjedoči i to da se gotovo uopće ne govori o tome da je ova imigrantska plima tzv. balkanskom rutom krenula onog trenutka kada je novi šejh europske ljevice Alexis Tsipras odlučio ostvariti svoje prijetnje da će "Europu preplaviti milijunima migranata i džihadistima Islamske države", dajući im putne propusnice. S druge strane, sva je pažnja usmjerena na mađarskog premijera Orbana i njegovu gradnju zida prema Srbiji kako bi kontrolirao ulaz ilegalnih imigranata u zemlju.
Ne bismo li se, stoga, umjesto podgrijavanja strahova od uspona ksenofobne desnice u Europi, da ne kažem fašizma, o čemu se naširoko razglaba, trebali pitati kakve koristi bi imala ljevica od ovog masovnog i nekontroliranog priljeva imigranata? Ne treba li na ovu krizu gledati kao na politički odgovor europske ljevice na već stabilnu dominaciju desnih partija u Europi? Nije li životna katastrofa stotina tisuća ljudskih sudbina, kojoj svjedočimo, već dio jasne političke strategije obnove europske ljevice? Nije li to i odgovor na pitanje zašto nema, a neće je ni biti, zajedničke europske strategije na problem imigracije?
Uz ovu političku kalkulaciju ljevice s imigrantskom politikom, točnije njenim opstruiranjem, treba imati na umu i svjetonazorne sličnosti islama i socijalizma, imajući na umu njihove totalitarne elemente i sigurnosne izazove. Prošlogodišnji antisemitski neredi povodom sukoba u Gazi, kada su zajedno antisemitski marširali ljevičari i muslimani, bili su nam jasan podsjetnik na antitisemitske korijene socijalizma. Ritualnost, svjetovnost i labava hijerarhijska struktura islama, koja pogoduje principu vodstva lokalnih šejhova i slijeđenje njihovih fetvi i tekfira, također plijeni ljevičarsku imaginaciju. Uporno politički korektno inzistiranje ljevice da islam ne stoji iza terora Islamske države također ima pomalo melodramatsku crtu vječnih ljevičarskih jadikovki nad tim kako je komunizam sjajna ideja, samo su je zli ljudi upropastili... Sve su to teme koje treba otvoriti kako bi se raščarao i blokirao ovaj nerazboriti pokušaj europske ljevice da, korištenjem nesretne sudbine sirijskih imigranata, obnovi u Europi svoj zgasnuli utjecaj i moć.
>> Izbjeglice iz Sirije slika su onoga što smo učinili od vlastite civilizacije
>> Ćirilica u Vukovaru konačno će razdvojiti Hrvate i Srbe
Ljevica klasično donosi nemir. Situacija izvan kontrole odgovara im. A glede migracije - tako su pred Turcima u Hrvatsku došli Srbi - pogledajte kako su se sjajno (uh!) prilagodili i aklimatizirali: rezultat je napetost koja nas muči stoljećima, sukobi i ratovi...sve zbog nemogućnosti da se adaptira zemlji koja im je utočište dala. Poznavajući nefleksibilnost muslimanske populacije, da li možemo slično očekivati i sada? Teško rješiva situacija. Jedino pravo rješenje je da sav svijet složno ustane i napravi red u područjuima iz kojih ti ljudi bježe, dajući im tako priliku da kod kuće ostanu i grade bolju budućnost.