Nemam baš nekih motiva zadnjih godina. Sve mi je dosadno, besmisleno. Niti se imam koga bojati niti koga mrziti. Mislim da bi mi dobro došao jedan rat. Tako su dva mlada dečka kratila vrijeme između dvije tramvajske stanice, a ja sam se u njihovu razgovoru zatekao nehotice i sa zanimanjem. Strah i mržnja, strah i mržnja, neprekidno mi je odzvanjalo i nakon što sam već hodao ulicom i na licima ljudi pokušavao otkriti jesu li stvarno ta dva osjećaja glavna pokretačka sila našeg društva. Trebamo li se bojati i mrziti da bi nam bilo zanimljivo, da bi životi imali smisla, da bismo uopće imali motiva živjeti? Opet, kada se strah i mržnja isprepletu poput spirale DNK, ne čine li osnovnu potku onoga što se od nas i očekuje da budemo; prestrašeni mrzitelji otvoreni za laku manipulaciju. Možda ona dva mladića nisu ni bila svjesna koliko su blizu da u tom kontekstu postanu ljudi. Jer ljudska psiha ne smije biti lišena mržnje i straha. Samo je pitanje da se ispravno programira, odnosno preusmjeri s bitnog na nebitno.
Danas je puno lakše običnom čovjeku objasniti da su za sve njegove probleme krivi nevidljivi, tajni, anonimni neprijatelji koji nam kroje sudbinu negdje daleko, skriveni crnim plaštem svoje tajanstvenosti. Oni se kriju iza općih imenica, njihova osobna imena objedinjena su zajedničkim nazivnicima, oni su zavjerenici iz mračnih soba i s još mračnijim planovima. Oni su masoni, iluminati i što ja znam što sve ne. Oni su krivi za svako zlo koje nas je snašlo; i zato što se Hrvatska nije ranije osamostalila, i za to kako se sad osamostalila, i za to kako je morala rasprodati sve svoje vrijednosti i za to što ulazi u EU. Njihova tajna djelovanja sigurno su potpuno zloćudna jer, da nije tako, zašto bi se krili svih ovih stoljeća. Pošten čovjek djeluje javno i otkriveno, onaj tko nosi i želi zlo, radi to u tajnosti. I može to čak i zvučati logično, može stvarno neka nevidljiva ruka voditi svijet prema općoj kataklizmi, samo meni se čini da je sve to tek skretanje pažnje s pravih problema i pravih neprijatelja običnog čovjeka. Ne kroje našu sudbinu i obezvređuju naše živote neki daleki i nerazgovijetni centri moći. One koji to čine vidimo svaki dan; na televiziji, na plakatima, na reklamama. Njihova lica nisu prekrivena velom tajnovitosti, nego su razvučena u naizgled dobrodušne osmijehe koji nam mazno sugeriraju da im damo svoj novac i da se u njihovu korist odreknemo vlastite volje.
Dogodila se inverzija; teorija zavjere je termin izmišljen samo da bi se skrenula pažnja s praktičnih zavjerenika na one koji su to tek u teoriji. Stvarni je neprijatelj onaj koji vašu budućnost i budućnost vaše djece gleda isključivo kroz osobni profit i nema tu nikakve tajnovitosti, nikakvog zakulisja. Sve se radi javno, pred vašim očima. Pljačka vas se i to se uopće ne pokušava sakriti, čak ni uobličiti u prihvatljivu formu, nego vam se nastoji odvući pažnja na trećerazredne probleme ili senzacije, ali koje će zbog atraktivne zvučnosti omogućiti da se pljačka odvija bez zastoja. Zato su lako masoni zavladali svijetom, zato su tako lako i preuzeli Hrvatsku. Čovjeku je nekako lakše u duši kada se uspijeva uvjeriti da su za njegove konkretne probleme krivi apstraktni neprijatelji, a ne obična, oku vidljiva i nimalo mu ugodna fukara. Jer ako su za ono na što sam spao krivi neki gotovo nadnaravni moćnici, onda i ja samome sebi u vlastitim očima vrijedim više, nego ako sam pustio da me u zdrav mozak tucaju lica kojima sam dao i glas i novac. Mrzimo pogrešne da bismo se bojali onih koji nam otvoreno (jer za iole suptilnije razbojstvo više nema vremena) unakazuju živote.
“U svakoj državi postoje dva različita stajališta; stajalište naroda i stajalište moćnika, a svi zakoni doneseni u korist slobode nastaju iz njihova suprotstavljanja.” Ove retke, možda neće povjerovati, napisao je Machiavelli. Dakle, veli Machiavelli da zaboravite slobodu ako se ne želite suprotstaviti moćnicima. Oni su vam tu, na dohvat ruke i nemojte padati u zamku vlastitih strahova u kojima će svaka akcija biti tek lokalna anestezija vašoj savjesti. Savjest se ne može umiriti. Ona ili postoji ili ste je ubili neprekidnim traženjem razloga za odustajanje. Današnji je čovjek na najboljem putu da postane ono što je Selimović definirao kroz “boj se, ne budi ono što jesi”. Izgleda da je tako čovječanstvo postalo veliko tajno društvo koje se uspjelo sakriti od – ljudskosti. Zbog toga mi pada na pamet jedna blasfemija; možda su i masoni morali pobjeći u ilegalu da bi se spasili od te iznakažene ljudskosti, možda nisu imali drugog izbora ako su im namjere bile popravljati svijet u kojem živimo. I kada se sljedeći put osjetite prevarenim, a to se dogodi barem desetak puta dnevno, zapitajte se jesu li tome doista krivi članovi nekog mračnog kulta ili se radi o dobro poznatom licu koje vas gura u bijedu i još govori: to je sve zbog vas.
