Ideja je bila plemenita. Devet članova glumačke družine uguralo se u već pretrpani volkswagenov kombi, nakrcan kostimima, kulisama i scenskom opremom, pa se iz središta Zagreba, zaustavljajući se tek na kontrolnim točkama UN-ovih mirovnih snaga, otputila uzduž prve linije fronta. Krajnja destinacija: izbjeglički kamp Gašinci. Vrijeme radnje ove istinite priče je u zimi 1993. godine. Odigrati predstavu “Kako je Grinch ukrao Božić” u to je doba značilo pokloniti je onima kojima je bilo najteže, izbjegloj djeci. Umjesto kazališnih dasaka poslužila je tamošnja menza.
- U trenutku kad se Grinch spremao ukrasti darove, iz posljednjeg reda jedan je dječak iz sveg glasa povikao: ne, ne! Potom se zatrčao prema sceni kako bi spasio darove, a slijedila su ga i ostala djeca. Dok smo mi umjetnici mislili da im poklanjamo božićnu predstavu, tek sam tada shvatio da su klinci mislili da smo im zapravo donijeli darove koje sada netko želi uzeti. Djeca su “poklone” razgrabila u trenu, no to su zapravo bili tek scenski rekviziti, prazne kutije od cipela ispunjene novinskim papirom. Otvarali su ih pred nama, bacali papir i glasno plakali. Predstava je prekinuta, djeca su se razišla. Bio je to početak Teatra Exit - prisjetio se neki dan Matko Raguž, umjetnički ravnatelj tog zagrebačkog kazališta, pogleda zamućenog od suza, uperenog u udaljeni kutak kafića na zagrebačkoj Ilici.
Čemu nas mogu poučiti bolna i teške životne lekcije poput ove, zapitala sam u trenutku kad se naposljetku pribrao. “Da nismo najvažniji”, jednostavno je rekao, pomalo odsutno vrteći šalicu s čajem.
Cjelovečernji smijeh
S takvom se ocjenom ni kritika ni publika zasigurno ne bi složili. Dvadeset godina kasnije, Teatar Exit zagrebačka je i hrvatska kulturna institucija, koja se pozicionirala kao teatar promjena, nemirenja s postojećim, kao provokativno, inovativno, britko i visokoestetizirano kazalište koje u središte svog stvaralaštva postavlja glumačko umijeće. Pomiče granice, mijenja svijet u kojem živimo, od prvog dana. Dotad afirmiran i nagrađivan glumac, zamoren zloupotrebljavanim redateljskim kazalištem, Matko Raguž odlučio je protjerati dosadu s naših scena i osnovao Teatar Exit.
“Zašto sam ga nazvao Exit, odnosno, Izlaz? Bilo je teško, ratno vrijeme, jedno od onih kada čovjek, države i narodi zađu u neke slijepe ulice. Bilo je to vrijeme traženja novog izlaza”, tumači.
Potom mislima putuje unazad do 23. rujna 1994. kad je, u njegovoj režiji, izvedena prva predstava, “Dekadencija”.
“Nataša Lušetić, Vili Matula i ja prethodno smo se zatvorili na tri mjeseca u prostoru koji smo dobili od Studentskog centra na Savi, i uronili u taj, glumački i dramaturški, vrlo zahtjevan tekst. Svo troje imali smo ista ili slična glumačka umijeća i dobro se razumijevali u tom procesu, pa kad smo naposljetku stvorili taj materijal pozvali smo prijatelje i u SKUC-u izveli predstavu za njih. Bila je to jedna od najljepših kazališnih večeri u mom životu. Ljudi su došli jer su osjetili da se događa nešto važno, dvorana se napunila i tada se dogodilo neko začudno prepoznavanje, dogodila se emocija i dogodio se smijeh, gromoglasni smijeh, cjelovečernji smijeh. Nakon izvedbe, ljudi se nisu dali van, htjeli su komunicirati i ta priča je vrlo brzo otišla u grad. Kad se pročulo da smo tamo napravili nešto važno napravili, brzo je upriličena javna premijera u ZKM-u tog 23. rujna 1994. godine. Kasnije mi je netko rekao da je bilo 17 aplauza na otvorenoj sceni. Publika je fantastično reagirala, a mi smo kao kazalište već nakon prve predstave počeli biti prepoznatljivi”, priča Matko Raguž.
Usput, na plakatu kojim se publika pozivala na izvedbu “Dekadencije”, otisnuta je i njegova izjava sljedećeg sadržaja: “Za Teatar Exit osnovno izražajno sredstvo je glumac, koji i jest temelj svakog pravog kazališta.” Iz današnje perspektive, jasno je da od svoje prvotne ideje nije odstupio ni pedlja. I sljedeća predstava, “Imago”, odmah se okitila brojnim nagradama, poput Nazorove, a Matko Raguž počinje stvarati “Izbacivače”, koji su udarili još prepoznatljiviji pečat ovog kazališta. Osim što je instantno postala hit, ova je predstava potvrdila Vilija Matulu kao velikog glumca, a Natašu Lušetić kao kompletnu kazališnu osobnost.
“‘Izbacivače’ sam krenuo raditi s mladim ljudima koji su upravo završavali akademiju, a danas su to velike zvijezde hrvatskog glumišta i javne scene Tarik Filipović, Rene Bitorajac, Mario Mirković i Sreten Mokrović, čovjek iz moje generacije, simbol zrelosti kao oprečnost toj mladosti koja je bila jako zaigrana”, priča o predstavi “Izbacivači” koja je, prema sveopćem uvjerenju, obilježila vrijeme druge polovice 90-ih u kazališnom životu Zagreba i Hrvatske.
Od prvog dana na čelu Teatra, Matko Raguž bio je svjedok rađanja i brušenja mladih talenata, poput Rakana Rushaidata, Darije Lorenci, Franje Dijaka. Bojana Navojeca i Kreše Mikića, koji su u svoja glumačka umijeća ugradili i snažan pečat Exitove škole.
- Mi smo često koristili fizički teatar u svojim predstavama, mimu i pantomimu, kombinirajući razne kazališne vještine kazališne da bismo dobili što smo htjeli pa i dobili. Ti bi mladi ljudi vjerojatno napravili karijeru i bez nas, ali mislim da su u Exitu dobili velike, prave zadatke koje su vrhunski odradili u svojim počecima. Ovdje su dobili sigurnost i prepoznatljivost te postali vrlo značajne figure hrvatskog glumišta posljednjih desetak godina”, kaže.
Ne samo glumci, i predstave Teatra Exit postaju sinonim za hit: osim “Izbacivača”, bile su to i “Munchhausen”, “CABAres, CABArei”, “Glumac...je glumac...je glumac”, “Noževi u kokošima”, “Pas, žena, muškarac”, “To samo Bog zna”, “SHAKEspeare na EXit”. Jedan od najigranijih i najpopularnijih Exitovih naslova su “Kauboji” Saše Anočića - sa 17 nagrada osvojenih na raznim prestižnim festivalima, ta je predstava među najnagrađivanijima u novijoj povijesti hrvatskog teatra.
Donijeti suze i smijeh
Na pozornici Exita do danas je zaživjelo 50-ak premijernih naslova vlastitih produkcija, koprodukcija i suradnji za koje je kazalište osvojilo više od 150 nagrada i nominacija za najbolje predstave, glumce ili režije. Među njima, i prestižan status Superbrands Croatia. “Teatar Exit je moj životni projekt, da nije otpočeo uz tako jak, upečatljiv uspjeh, pitanje je što bi bilo kasnije. No, nama se često poklapalo da nam je i publika i kritika bila sklona, iako smo ponekad radili predstave koje su festivalske, koje su lagano art. Namjerno smo ih radili zbog svoje vlastite higijene”, veli Matko Raguž.
Zaista, već letimičan uvid u novinske članke s potpisom eminentnih hrvatskih kritičara dokazuje da njegove riječi nisu tek pusta fraza: “Novo uzbudljivo kazalište”, “Bravo, Exit!”, “Pomama za ‘Dekadencijom’”, “Još jedan kazališni hit”...
Početak proslave 20. rođendana, teatar će obilježiti 23. rujna svečanom 300. izvedbom predstave “Kako misliš mene nema?!”, dok središnju proslavu pripremaju za konac prosinca. Svečarska atmosfera neće ih uspavati. “Mi jednim dijelom živimo od aplauza jer nam pokazuje da to što radimo. To je ono kad osjetite da nije reda radi nego ste ljudima učinili život malo bogatiji nego što jest. Želim dvije stvari. Nastaviti u teatru njegovati prvenstveno glumačku i sve druge strukovne izvrsnosti, ali i socijalnu osjetljivost prema vremenu u kojem živimo, možda i više no dosad, a nismo bili neosjetljivi. Želimo utjecati na društvo, postavljati pitanja, uputiti kritike prema pojavama u društvu”, kaže Matko Raguž.
“Ovo vrijeme osjećam jednim od najtraumatičnijih u mom životu, osjećam ogromnu napetost u društvu, ogromno nezadovoljstvo i strah za egzistenciju. Ne osjećam da smo sretni, pa gotovo bih rekao da sam osjećao više sreće i zadovoljstva u onim teškim, ratnim godinama jer smo ispred sebe imali nadu. Nitko nije sanjao da će biti ovako. Na žalost, ni kazalište tu ne može puno pomoći. Ako donesemo malo smijeha, pa čak i suzu, jer suza isto čisti, mi smo napravili puno, jer sve naše moći zapravo su nemoći da bismo išta promijenili, osim ponešto osvijestili”.
"pogleda zamućenog od suza, uperenog u udaljeni kutak kafića na zagrebačkoj Ilici..." koja PATETIKA