Mnogo je simbolike u odabiru predstave s kojom su u petak, 5. lipnja, započeli 39. Dane satire Fadila Hadžića. Bila je to premijera nove Kerempuhove predstava “'ko živ, 'ko mrtav” koja je nastala od četiri djela koje potpisuju Mate Matišić, Svetislav Basara i Hristo Bojčev. Iako izvedena izvan konkurencije ona je svojevrsna osobna iskaznica ovogodišnjeg festiva, na koji je selektor dr. sc. Darko Lukić, osim predstava hrvatskih kazališta, uvrstio i one iz Slovenije, Makedonije, Srbije i Crne Gore.
Dijelove predstve, Matišićeve: “Ne kopaj po groblju, molim te” i “General”, Basarove “Martovske ide” i Bojčevljevu “Zadušncu” povezuje smrt, tj. posljedice koje ona ostavlja na živima. Vrijeme je ovo današnje, gdje roditelji dvadeset godina nakon Domovnskog rata nisu pokopali poginulog sina,jer njegovo tijelo još nije pronađeno, prostori oni koje smo nekada zvali Jugoslavijom, gdje u bolnici u Beogradu neki slave godišnjicu ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića, a snovi tipično balkanski, oni koji danas vode u Europu, pa čak ako je to samo europsko groblje.
Sami po sebi dijelovi ove predstave jesu zanimljivi, neki od njih i aktualan komentar onoga što se događa oko nas, ali ovdje u prvom redu padaju na načinu na koji su spojeni. Scenografski (Dragutin Broz) kroz cijelu se predstavu provlače lijesovi, ali to jednostavno nije dovoljno. Dramaturginja Željka Udovičić Pleština kako da ih je samo “nalijepila” jedne na drugi. Tako se rasplet prve priče – one u kojoj očajni otac u potrazi za mrtvim sinom iskopa lijes Franje Tuđmana, kako bi time političare prisilio da mu pronađu sina kako bi ga uspio pokopati prije svoje smti – otkriva tek kao san, tj. noćna mora žene koja, nakon sina, gubi i muža, da bi se sve gotovo nasilnički pretopilo u scenu iz bolnice. I odjednom smo u drugoj priči, na drugom dijelu paklenog Balkana, koji kao da nikada neće izaći iz vrzinog kola svojih mrtvih i živih.
Takav postupak najviše je naštetio samom kraju predstave. Priča u kojoj general dolazi predsjednici Republike Hrvatske, i priznaje da već duže vrijeme žudi za samoubojstvom trebala je biti satirički vrhunac predstave, a ovdje je tek mlaki podsjetnik na stvarnost u kojoj živimo, a u kojoj će se država pobrinuti za grobno mjesto – ako (tj. kada) zatreba.
“'ko živ, 'ko mrtav” je režirao Dino Mustafić, čija se predstava “Kako smo preživjele?” nastala u ZKM-u po motivima eseja Slavenke Drakulić i pričama glumica i natječe na Danima satire. Mustafić se, na žalost, u Kerempuhu odlučio za popriličnu redateljsku suzdržanost, uzdajući se previše u tekstove, a premalo u njihovo višeznačje, simboliku, pa i satiričke žalce koje je trebalo mnogo snažnije izvući u prvi plan.
Njegova suzdražnost kao da se prenjela na cijeli ansambl tako da i jedan Nikša Butijer, kao junak koji iz nemoći i krajnjeg očaja iskopava Tuđmanov lijes, ostaje previše samozatajan. Tako od sedmeročlanog glumačkog ansambla, u kojeme je Branka Trlin, jedina dama, pamtiti treba tek Hrvoja Kečkeša u ulozi Ilije u “Zadušnici”.
