Na Trećem festivalu Miroslava Krleže pozornost je plijenila hungarologinja i kroatologinja Jólan Mann, Mađarica koja je hrvatski naučila baš zbog Krleže.
– Kada sam za studij odabrala hrvatski jezik koji se tada službeno zvao hrvatskosrpski tj. srpskohrvatski, u toj je odluci presudnu ulogu igrala Krležina knjiga “Banket u Blitvi”. Nakon što sam pročitala prvu rečenicu uvodnog poglavlja o trideset europskih naroda koji su se luđački klali četiri godine, znala sam da je Krleža “moj pisac” i da ću samo zbog njega, uz mađarsku, studirati i hrvatsku književnost. “Banket u Blitvi” u ruke mi je dospio ciljano. Vjerovala sam u postojanje Srednje Europe. Zna se da je Krleža za literarni “centralnoevropski kompleks” Predragu Matvejeviću rekao da je to fantom. Međutim, fantomi su činjenice. Jedan od najvažnijih Krležinih ženskih likova, Ana Borongay u “Zastavama”, pojavljuje se također kao fantom. Granice između fikcije i stvarnosti često su nejasne, kao što je i svijet u kojem živimo više apsurdan nego realan – ističe Jólan Mann koja je vanjski suradnik Katedre za hungarologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Čitaju li se danas Krležina djela u Mađarskoj?
– Nažalost ne. Krleža se pojavio pred mađarskom publikom tek 1956., i to ciklusom “Glembajevi”. Sljedećih 10 godina, zahvaljujući mađarskim prevoditeljima – Zoltánu Csuki, Kálmánu Dudásu, Stojanu Vujičiću, Sándoru Illésu, Jánosu Hercegu i Károlyu Ácsu – njegovo djelo postalo je poznato u Mađarskoj. U to su vrijeme i “Glembajevi” prikazivani u Budimpešti u izvedbi najboljih glumaca. Krleža je u Mađarskoj postao neka vrsta senzacije. Odonda je prošlo mnogo vremena, a nakon Krležine smrti na mađarskom su ponovno objavljeni samo “Glembajevi” 2000. Čitatelji su polako zaboravili za njega. Ipak, u krugu kazališnih djelatnika njegovo ime još zvuči poznato – realna je Jólan Mann.
Pitamo je koliko je Krleža po svom djelu i mađarski pisac?
– Krleža je proglašen počasnim mađarskim piscem. Njegove se tematske preokupacije velikim dijelom odnose i na mađarske probleme. Vrhunac njegove recepcije značilo je objavljivanje “Zastava”. Prvo mađarsko izdanje u obliku knjige “prestiglo” je hrvatsko. Na Krležino djelo reflektirali su se i mađarski književnici vršnjaci, od Lászlóa Németha do Gyule Illyésa kao i suvremeni mađarski autori počevši od jednog od najznačajnijih pjesnika Ottóa Tolnaija do Györgya Spiróa čija je monografija o Krleži danas i digitalno dostupna – ističe Jólan Mann.
Treba li osuvremeniti prijevode Krleže na mađarski?
– U nekim bi slučajevima trebalo. Postojanje više prijevoda nekog djela znak je jezičnog bogatstva. I u Hrvatskoj dobro poznat roman Ferenca Molnára “Junaci Pavlove ulice” od 1962. do danas objavljen je u tri hrvatska prijevoda (L. Matijević, Zlatko Glik, Neven Ušumović) te impozantnom broju izdanja. Krležine “Zastave” na mađarski nisu prevedene u potpunosti. Nedostaje peta knjiga, prijevod je napravljen na temelju časopisne inačice djela, a Krleža je kasnije znatno preradio tekst – veli Jólan Mann.
Koji su hrvatski suvremeni pisci prevedeni u Mađarskoj?
– Veljko Barbieri, Mario Berečić, Davor Brlić, Josip Cvenić, Slavenka Drakulić, Daša Drndić, Miljenko Jergović, Senko Karuza, Ivan Lovrenović, Božidar Prosenjak, Vedrana Rudan, Igor Štiks, Dubravka Ugrešić i Irena Vrkljan. Ono u čemu se mađarska recepcija suvremene hrvatske književnosti bitno razlikuje od hrvatske recepcije suvremene mađarske književnosti jest zastupljenost tih autora općenito sa samo jednim naslovom – ističe Jólan Mann i zaključuje da je mađarska književnost predstavljena s većim brojem naslova u Hrvatskoj nego obratno.
– Ova relativno povoljna recepcija počela je prije desetak godina. Devedesetih godina najzastupljeniji mađarski književnik u Hrvatskoj bio je Béla Hamvas koji je postao kultni pisac u ovim prostorima. Njegova su djela objavljena u prijevodima trojice prevoditelja (Jadranka Damjanov, Ivan Ladislav Galeta i Neven Ušumović). Nakon Nobelove nagrade Imreu Kertészu 2002. krenulo je objavljivanje njegovih djela u Hrvatskoj kao i važnih suvremenih autora poput Pétera Esterházya ili Pétera Nádasa, ponajprije zahvaljujući Frakturi i prevoditeljici Kseniji Detoni. Veseli me da je došlo vrijeme kada se javljaju i uspješni mladi prevoditelji zagrebačke hungarologije poput Viktorije Šantić zahvaljujući višegodišnjem radu prevoditeljske radionice Katedre za hungarologiju pod vodstvom prof. Franciske Ćurković-Major – kaže Jólan Mann.
>> Da li je Krleža najrelevantniji pisac Prvog svjetskog rata?
