Juan Mihovilovich Hernández, čileanski pisac hrvatskog podrijetla, rođen 1951. godine u dalekom Punta Arenasu, nije nepoznanica ljubiteljima književnosti u Hrvatskoj. Na hrvatski su mu sa španjolskoga već prevedena dva zapažena romana, i to “Njezine bose noge po snijegu” i “Zaraza ludila” u prijevodu Jerka Ljubetića i u izdanju nakladničke kuće Naklada Bošković. Ista je ambiciozna splitska nakladnička kuća ovih dana objavila i Mihovilovichevu zbirku kratkih priča “Razvrstavač” u prijevodu iskusne Željke Lovrenčić, koja je uz piščevu nazočnost i predstavljena u Hrvatskoj matici iseljenika. Već iz prve priče u zbirci po kojoj je i cijela knjiga dobila ime jasno je da je Juan Mihovilovich zreli autor, izbrušena stila i iznimno emotivnog, mogli bismo reći i južnoameričkog pristupa svojim likovima i svojim temama. Mihovilovich sa relativno malo rečenica ima sposobnost reći neuobičajeno puno. Ovaj majstor kratke priče, majstor je i kratkih, ali zato sadržajnih i efektnih rečenica. Dijalozi su mu potpuno u drugom planu. Voli ich formu, kao što voli i svakodnevne situacije i one takozvane male ljude sa svojim samo naizgled malim problemima koje opisuje iznimno živopisno i zanimljivo, dajući im snagu društvene metaforike. Strastveno piše i o životinjama, ali i o biljkama, očito je da iznimno cijeni i poznaje prirodu. Iz tih ciklusa vrhunske su mu priče nevjerojatno potresna i zapravo antologijska “Siva mačka” ili pak poučni, topli “Rocky”, ali i priča “Fikus” u kojoj opsesivna ljubav prema kućnoj biljci postupno zamjenjuje ljubav prema partnerici. Mihovilovich na mahove djeluje poput suvremenog Andersena pa se pojedine njegove priče i te kako mogu preporučiti i mlađim čitateljima, kojima literatura ne služi samo kao sredstvo užitka ili opuštanja, nego ima i svoju odgojnu komponentu. Iako je kao pisac ovih kratkih priča krajnje apolitičan, Mihovilovich piše i o zloglasnom državnom udaru u Čileu objavljujući tako niz vrlo direktnih, ali i poetičnih priča o teroru nad pojedincima i totalitarističkom pristupu ljudskim pravima te svođenju čovjeka na obični zatvorski ili logoraški broj.
Točno je da su Mihovilovicheve priče realistične, ali je i točno da u tom realizmu ima i one magične, čovjekovu umu tako prispodobive nadrealne nadgradnje, mitoloških preispitivanja, religijskih nedoumica. Vjerojatno u svojim konciznim pričama Mihovilovich ispisuje i autobiografske priče iz svog života, priče koje imaju posebnu nostalgičnu patinu i intimističku toplinu. Svakom pričom Mihovilovich se pokazuje kao vrsni poznavatelj ljudske zakučaste psihe, ali i ljudske bijede i ljudske propasti koju gledamo na svakom koraku. Njegovi su literarni junaci usamljeni starci, propale prostitutke, očajnici i ljudi koji nikako ne mogu izaći iz svojih utabanih tračnica i iz svoje duboko pomaknute svijesti o vlastitoj veličini. Pjesnik, pripovjedač, esejist i romanopisac Mihovilovich jako se dobro snalazi i u ljubavnim melankoličnim pričama. A iako je Mihovilovich podrijetlom s otoka Brača te je i te kako svjestan da je dio nemale i važne grupe čileanskih pisaca s hrvatskim genima, u svojoj literaturi, pa onda i u zbirci “Razvrstavač” ne voli isticati svoje hrvatstvo. No, Mihovilovich u svojim pričama ionako ne voli spominjati toponime, koliko može izbjegava i osobna imena, ne voli se zamarati nebitnim podacima. Važnija mu je esencija od formalnosti i sadržaj od forme.
>> Mujičića najviše zanima odnos među spolovima
