“Pjesme ne objavljujemo, teoriju prepuštamo drugima”, tako je glasila
krilatica časopisa “Plima” koji je uređivao Miro Gavran. U svojoj
svježe objavljenoj knjizi “Književnost i kazalište” Gavran prvi put i
teorijski i kritički, pa i autobiografski pristupa kazalištu
prekoračivši prvi put granicu kazališne prakse, tj. granicu pisanja za
kazalište i o kazalištu.
Podnaslovljena “Eseji, razgovori, zapisi i nostalgična prisjećanja”
knjiga sadrži vrlo izazovne tekstove, pa čak i jetke obračune s
novinarima i s ljudima s kojima Gavran ne dijeli svjetonazor i
stvaralačku poetiku. Slijedi deset pogovora raznih autora pisanih za
deset Gavranovih knjiga u proteklih četvrt stoljeća.
Osobito je poticajan autobiografski dio knjige u kojem Gavran svjedoči
o načinu na koji je tragao za artikulacijom svog pisma. Kao učiteljsko
dijete odmalena je bio okružen knjigama, zanavijek je u njih ostao
zaljubljen. U domu je naučio da se samo teškim i svakodnevnim radom
može mnogo i dobro stvoriti i da se od maloga može krepko živjeti. Taj
poučak nudi svako njegovo djelo, njegov život, pa nema razloga da i ova
knjiga iznevjeri takva očekivanja! Posrijedi je stvaralačko i ljudsko
poštenje koje je prepoznato, vrednovano i zasluženo.
KNJIGA Miro Gavran, “Književnost i kazalište”(Ljevak, 2008)