Netko jako pažljiv i zabrinut za moje i iseljeničke političke prosudbe
želio nas je obavijestiti da nema potrebe da razbijamo glavu s
pitanjima tko će pobijediti na izborima u Hrvatskoj pa su nam poslali
elektroničku poštu s kolumnom iz hrvatskog tjednika u kojoj piše da je
HDZ sve dogovorio i da ima sigurne koalicijske partnere za formiranje
nove vlade u prosincu. Gotovo da i ne treba održati izbore! Sve je,
kažu, dogovoreno i logički jasno! I bez nas, glasača! Sudeći po
angažmanu pošaljitelja maila, na nama je samo da to ozbiljno shvatimo.
Eto, već jesmo!
Ma nitko od nas koji smo primili mail znakovita sadržaja nema ništa
protiv najava da će Sanader možda opet pobijediti na izborima jer ako
to narod želi, a ne Milanovića, to treba poštovati. U iseljeništvu je
barem ta demokratska regula odavna prihvaćena i jasna. Ne razumijem
samo što nas u to treba uvjeravati kao da će činjenice pobjeći ili se
svijet zaustaviti na izborni dan pa nećemo doznati rezultate. Koga to
hvata panika? Koliko ih je samo u Americi bilo protiv Bushova izbora za
predsjednika i zgražali se nad njegovim drugim mandatom, ali
institucija predsjednika poštuje se i to je Amerikancima usađeno
odgojem od vrtića.
Dakle, upravo kao što sam najavljivala, izborna utrka u iseljeništvu
krenula je i preko interneta. Često mislim da smo mi vani, baš zbog te
internetske komunikacije i nečije brige za naše mentalno zdravlje i
političke procjene (tko kaže da će nas malo glasovati u iseljeništvu?)
informiraniji nego građani u zemlji koji nemaju vremena za pisanje
političkih poruka i ratove mailovima! Ili mi barem brže, bez straha, da
straha, razmjenjujemo mišljenja! Ah ta nostalgija i naše umišljanje da
možemo nešto izvana promijeniti doma i da je nekome baš strašno stalo
do naših folklornih skupina, okupljanja na piknicima i vječnog plakanja
za rodnom grudom.
Ma smiju nam se mnogi kući i kažu: opet oni primitivni iseljenici. Naš
novac ne odbijaju! To nije pristojno, kažu oni koji su tu riječ davno
zaboravili! Meni iseljenici redovito šalju poruke, vjerujući da im mogu
kao novinar pomoći, da ću umjesto njih ispričati našim političarima što
ih muči! Naravno, ima i političkih prijedloga i poruka. Neke su
smiješne, a neke žalosne, ali ima i originalnih! Tako sam, na primjer,
prije dva dana primila poruku političkog analitičara iz Washingtona
koji po dužnosti, ali i iz vlastite znatiželje, prati događaje na
jugoistoku Europe.
Naklonjen je Ivi Sanaderu, ali ne stranci koju vodi naš premijer. Da,
točno je, i to postoji! Govoreći da mu je žao zbog tragedije naših
vatrogasaca te da je dirnut koliko je hrvatski narod složan u boli,
dosjetio se, pa tvrdi da je Sanader sada trebao napraviti mudar
politički potez te predložiti raspuštanje svoje vlade s porukom da on
neumorno radi, da želi urediti zemlju i omogućiti bolji standard
građanima, ali nekako u tome nema baš veliku podršku brojnih ljudi oko
sebe. Nakupilo ih se!
Trebaju mu otvorene ruke i čistka u vlastitim redovima da bi doveo
nove, bolje kadrove i to će učiniti pobijedi li na novim izborima. Moj
sugovornik kaže da bi to bio šok za javnost, za opoziciju, možda i za
Europu, ali da bi Sanader bio definitivni pobjednik. Kad sam
komentirala da to djeluje kao znanstvena fantastika i da je to nemoguće
u Hrvatskoj, podsjetio me na činjenicu da je djelovalo nemoguće i da će
ova vlada izručiti Gotovinu, da će se posvaditi s Glavašem, da će Žužul
otići i... Kako samo ovi Amerikanci bolje pamte od nas, ali nisam
sigurna da uistinu mogu predvidjeti sve kreacije i akrobacije
koje može smisliti hrvatski političar. Ma gdje je Amerika u tome za
nas! Potpuno zaostala i nemaštovita!
Pisma iz iseljeništva
