Matko Koljatić profesor je u školi menadžmenta na Katoličkom sveučilištu u Čileu i neovisan član upravnog odbora jedne od kompanija obitelji Lukšić – Quiñenco. Posljednjih mjeseci govori se o padu njihova rudarskog dijela poslovanja zbog pada cijene bakra, što je, objašnjava Koljatić, ciklička pojava. No rudarski biznis unutar tvrtke Antofagasta tek je dio poslovne dinastije jedne od najmoćnijih čileanskih obitelji. Koljatić je kao i Lukšići, hrvatskog podrijetla, prvi je put Hrvatsku posjetio 1975. godine, a otad se često vraća...
Profestor ste, nekada ste bili i u poslovnom svijetu, a i sada ste dio Lukšić grupacije. Posljednjih mjeseci dio njihova biznisa ima problema s cijenom bakra. Jesu li problemi i opasni i mogu li se riješiti tako da nisu u izravnoj vezi s potražnjom, odnosno sa situacijom u Kini?
Problem je ozbiljan, ali ne i presudan. Čile ima najjaču ekonomiju u Latinskoj Americi. Glavni problem u zemlji prouzrokovan je vladinim mjerama, kao što je guranje ljevičarskih političkih reformi koji stvaraju nesigurnost. Ulaganje je praktički zaustavljeno zbog tih političkih i gospodarskih reformi. S druge strane, sadašnji trenutak nije odgovarajući za reforme zbog vanjskog utjecaja. Čileanski izvoz ovisi mnogo o cijenama proizvoda, kao što su bakar, molibden, celuloza itd. Kako kinesko gospodarstvo usporava, tako padaju i cijene tih sirovina. Pa je usporilo i čileansko gospodarstvo. Do 2013. godine rast je bio oko pet posto, a sada je oko dva posto godišnje.
Je li se Antofagasta već susrela sa sličnim problemima prethodnih godina?
Cijene roba su cikličke pa su usponi i padovi česti.
No osim rudarskog dijela biznisa, Lukšići su u nizu drugih poslova...?
Ja sam neovisan direktor u odboru Quiñenco, tvrtki čijim se dionicama trguje na burzi u Santiagu i u kojoj obitelj Lukšić ima većinski udjel. Ta je tvrtka vrlo važna gospodarska sila u Čileu koja upravlja nizom tvrtki, od banaka, osiguravajućih kuća, pivovara... u nekoliko zemalja i koja zapošljava tisuće zaposlenika. Osim u tom dijelu Lukšići imaju i investicije u rudarstvu i turizmu.
Kakva su vaša predviđanja, hoće li kineska ekonomija jako utjecati na poredak u svjetskoj ekonomiji? Iako se to već događa.
Nitko to zapravo ne zna. Po mojem mišljenju, pravi izazov za zemlje je slijediti takvu javnu politiku koja će se moći oduprijeti negativnim vanjskim utjecajima i poboljšati stanje nacije.
Čvrsto vjerujem u slobodno tržište i nezavisni pravosudni sustav koje donosi privatno vlasništvo, u kojemu je osigurana konkurencija i gdje se pruža jednaka mogućnost za sve, gdje se štiti okoliš i bori se protiv korupcije i siromaštva. Ako je postignut taj pozitivan krug, zemlja će napredovati.
Postoji li veća prijetnja za svjetsku ekonomiju?
Najveća prijetnja svijetu danas su rat i terorizam. Ljudi žele živjeti u miru.
I vi imate hrvatske korijene...
Otac mi je bio s Brača, a majka s Hvara. Tijekom Drugog svjetskog rata, moj otac, koji je bio mladi odvjetnik i pridružio se partizanima, bio je zadužen za skupinu izbjeglica koja je evakuirana s otoka prema Italiji, koju su oslobodili saveznici. Moja majka otišla je s njim. Rođen sam u izbjegličkom kampu na jugu Italije. Nakon rata, došli smo do Čilea, gdje je brat mog oca migrirao još 1930. godine i bio poslovni čovjek. U Čileu žive i moja dva brata, imamo obitelj u Osijeku, Imotskom i na Braču. Vratio sam se u Hrvatsku prvi put 1975. godine. Moj sin Stephen Koljatić radio je za Lukšić grupu u hotelu Villa Argentina te u Karlovačkoj pivovari prije nekoliko godina. Pokušavam doći u Hrvatsku svake godine u posjet obitelji i uživati u ljepoti zemlje koju osjećam kao svoju.
Jeste li razmišljali o povratku u Hrvatsku?
Da. Želim poboljšati svoj hrvatski jezik. Živio sam u nekoliko zemalja i smatram se građaninom svijeta. Moj otac bio je ljubitelj nogometa, a volio bih otići i živjeti neko vrijeme u Split i vidjeti Hajduk kako igra.
Hrvatska je u posljednje vrijeme suočena s iseljavanjem ljudi, s problemom sličnim onome u prošlom stoljeću.
Nije lako odgovoriti zašto se to događa jer ekonomski problemi uvijek imaju više uzroka. Ali ako želite kratak odgovor, onda vjerujem da Hrvatska mora postati istinsko tržišno gospodarstvo. Postoji još mnogo područja kao što su zdravstvo i obrazovanje koji su u rukama države. Ako pogledate područja gospodarstva koja rade dobro i pokazuju dinamiku, onda se vidi da su ona privatna. Primjerice turizam. Slobodno tržište promiče konkurenciju, investicije, rast, stvara bogatstvo i napredak. Možete vidjeti da tako rade i u Kini i Vijetnamu! A slobodna tržišta smanjuju i mogućnost korupcije!
Puno naših ljudi živi u Čileu, koliko i druže li se?
Mislim da ih je više od 100 tisuća koji su hrvatskog podrijetla. Možete pronaći hrvatska imena posvuda. Postoji i nekoliko hrvatskih društvenih i sportskih klubova u Santiagu, Antofagasti i Punta Arenasu u kojima se hrvatska zajednica susreće. Tu su sportski, kulturni i društveni događaji.
Radi li hrvatsko veleposlanstvo na boljem povezivanju? I gdje vidite potencijal za bolju suradnju?
Radi, ali može se još toga učiniti. Mislim da bi Hrvatska trebala iskoristiti turizam kojim bi vratila Čileance hrvatskog podrijetla. Znam mnoge ljude s hrvatskim prezimenima koji nikada nisu posjetili Hrvatsku. Kada dođu, oni je zavole!
>> Dobit Antofagaste obitelji Lukšić prošle godine pala 98 posto
Ostami tam gdje jesi i privatiziraj tam gdje si ak ti daju o nama je u hrvatskoj pun kufer pameznhakovica kaj ni svoj hrvatski jezik neznaju a ti si isto jedan od tih a dajem ti pametnjakovicu nepismeni primjer brune busica kaj je u americi robijal za hrvatsku i nije zaboravil maternji jezik i nazalost slomilo ga srce kad je vidjel kaj rade profiteri i lijepo prvo nauci hrvatski pa se javi a mi domicilni hrvati smo krv pisali u jugi i u domovonskom ratu ginuli izborili slobodu i tko si ti da trackas mrsh znas kam takvih nam je dosta