Bio se već pomirio s time da neće igrati za reprezentaciju, a onda ga je izbornik Velimir Perasović naknadno pozvao i uvrstio na popis 24 odabranih. Željko Šakić tako je sa 27 godina postao reprezentativac.
– Čovjek se uvijek nada, ali moram priznati da sam se ove godine baš ono stvarno, stvarno nadao da će me pozvati. Kad sam vidio da nisam upao na prvi popis, nisam bio ljutit. Rekao sam OK, izbornik si sam bira ljude koje želi vidjeti i nema se tu što prigovoriti. I onda nakon tjedan dana, eto poziva. Napokon, sa 27 u reprezentaciji, a moglo je to i prije, sa 20, samo da sam više i ozbiljnije radio... – vrti film u glavi 204 centimetara visoki Zagrepčanin iza kojeg je sjajna sezona u španjolskom prvoligašu Manresi, gdje je bio i igrač kola, već u drugoj utakmici zabio je 29 koševa, a nekoliko puta bio među pet najboljih.
Senzacija ACB lige
Prozvali su ga senzacijom, anonimcem koji se iznenada uspeo do zvijezda. Otkud se taj stvorio?, pitali su se, "guglajući" šture informacije o njemu. Sad je slobodan, istekao mu je ugovor, pa je pred njime neizvjesnih mjesec i pol dana. Bilo je nekih ponuda, ali ništa što bi ga oduševilo. Nada se, otkriva, da će ga ponovno pozvati u Manresu.
– Htio bih se vratiti jer je španjolska liga jedna od najboljih, ako ne i najbolja. Hvala Bogu, nisam bio ozlijeđen i igrao sam dobro. Mada je i to dobro za mene nula jer uvijek želim jače, više i bolje. Gdje god igram, uvijek želim biti prvi i najbolji. Tvrdoglav sam – smije se.
U Španjolsku je stigao iz Italije, iz Sutora Montegranara, a prije toga prošao je težak put od "vučića" iz Cibonine škole košarke, preko KK Dubrave i Zrinjskog iz Mostara do Širokog Brijega... Desetak godina proveo je u mlađim uzrastima, no u prvoj momčadi Cibone nikad nije igrao.
– Mislio sam se zbog toga čak i ostaviti košarke. Stigla je, međutim, ponuda iz Dubrave i ostao sam ondje tri godine. Bilo je odlično, to mi je razdoblje ostalo u lijepom sjećanju – kaže.
Košarku je zavolio kao dječak sa sedam godina. U centru Zagreba, gdje je odrastao, "haklao" je s prijateljima prije škole i nakon nje. Pohađao je OŠ "Dr. Ivan Merz".
– Visjeli smo i po cijele dane na igralištu. Roditelji su znali gdje nas trebaju tražiti kad je bilo vrijeme za ručak ili večeru. Sjećam se da je jednom pao snijeg, bilo mi je deset godina, a mi smo došli s lopatama, očistili pola terena i igrali "tri na tri". Bavio sam se i nogometom, hrvanjem, džudom i stolnim tenisom, ali košarka je ostala – dodaje.
Uzor mu je bio i ostao Michael Jordan. Najveći. Željko se dizao noću u dva sata kako bi pratio prijenose NBA utakmica. Uz sok, sendvič i kokice. A ujutro u školu.
– Žao mi je što je Dražen Petrović prerano otišao. Bio je vrhunski igrač – dodaje.
Karijera tek krenula
Volio je gledati i Iversona, Cartera... Rođen je 1988. u Zagrebu. Majka Zdenka rodom je iz Širokog Brijega, preselila se u Zagreb i ondje upoznala Hashema El-Agramija, koji se iz trusnog ratom pogođenog Pojasa Gaze preselio u Zagreb 1984. godine.
– Zaljubio se u mamu koja je bila plavokosa. Hercegovka i Arap, kakva kombinacija! Zato sam i tako tamnoput, mulat. Nikad se nisu vjenčali, ne znam zašto, pa mama nije ni uzimala njegovo prezime. Nisam nikad imao potrebu ili želju posjetiti njegov rodni kraj. Otac se danas smatra pravim purgerom, odličan je tip, živi smijeh. Zanimljivo je da stari ima šestero braće i dvije sestre, mama pet sestara i dva brata, a ja sam jedinac. Čudno... Zato ću ja imati dvoje ili troje djece, morat ću na tome poraditi – smije se.
Prošle je nedjelje sa suigračima doputovao na pripreme u Sveti Martin na Muri, u bregoviti dio Međimurja. Uvjeti su, kaže, odlični.
– San mi je da uđem u famoznih 12, iako nas je tu puno. Europsko prvenstvo igra se u mojem gradu, to je motiv više. Očekivanja? Ljudi misle da moramo uvijek biti prvi, mi smo takav narod, mislimo da smo najbolji. Budući da se igra u Zagrebu, misle da trebamo biti prvi, a ja mogu samo reći da ću dati sve od sebe. Nositi grb na dresu je ponos, tu se ne gleda na novac – napominje.
Odnosi među igračima su odlični, sve ih poznaje, s nekima je i igrao. Među najstarijim je reprezentativcima. Kad se okrene unatrag, sretan je, kaže, sa svime što je postigao. Nitko ga nije gurao, išao je korak po korak.
– Kako je sve išlo "step by step", htio bih, kao sljedeći korak, igrati u Euroligi ili makar Eurokupu. Spreman sam za to. Košarka je život koji sam izabrao. Sad sam, ustvari, na dnu, tek sam krenuo. Mislio sam da ću uspjeti sa 20, ali, eto, oduljilo se – kaže.
>>Perasović objavio širi popis, za Dragana Bendera nije bilo mjesta
Nikad čuo, jedini Šakić za koga sam čuo je Dinko, pokoj mu duši...