Ministri vanjskih poslova zemalja članica Europske unije ipak nisu na
rubu jučerašnjega Vijeća EU za opće poslove i vanjske odnose sazvali
sastanak Trojke EU s Bjelorusijom. Takav je sastanak, kojime bi se
bjelorusko državno vodstvo izvuklo iz višegodišnje izolacije
a samo se u nju gurnulo gušeći demokraciju u vlastitoj zemlji
bila zatražila europska povjerenica za vanjske odnose Benita
Ferrero-Waldner. Njime bi se, smatrala je, vlast u Minsku, koja je u
kolovozu na slobodu pustila sve političke zatvorenike, ohrabrilo da
parlamentarne izbore, najavljene za 28. ovoga mjeseca, provede
demokratski i pošteno.
Iako se predsjednika Aleksandra Lukašenka smatra "posljednjim
diktatorom u Europi", u Europskoj komisiji vjeruju da je oslobađanje
političkih zatvorenika znak da je Bjelorusija na prekretnici te da se
želi odmaknuti od Rusije, kojoj je Lukašenko još donedavna bio nudio
ujedinjenje.
Rusija je glavni izvor bjeloruskih sirovina i praktično jedino tržište
za bjeloruske proizvode. Odnosi dviju zemalja počeli su se, međutim,
hladiti kada je Vladimir Putin odlučio, u paketu s "odmetničkima"
Gruzijom i Ukrajinom, poskupiti plin i "vjernoj" Bjelorusiji te
preuzeti vlasništvo nad bjeloruskim plinovodima u Gazpromove ruke.
Da odnosi Kremlja i Minska kreću k raskolu pokazala je i vrlo mlaka
Lukašenkova potpora ruskoj agresiji na Gruziju te njegovo odbijanje da
prizna neovisnost odmetnutih gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne
Osetije, koju je proglasio ruski predsjednik Dimitrij Medvedev. Čini se
de je Minsk, nakon što su uslijedile nove Medvedevljeve prijetnje ne
samo Gruziji nego i Ukrajini da im približavanje NATO-u neće
pomoći da ih Rusija vojno ne napadne shvatio da je krajnji
čas da se okrene Bruxellesu, čija je "meka sila" ipak privlačnija od
straha i nasilja, čime se ponovno koristi Kremlj.
Za sastanak Trojke s Bjelorusijom postojala je, međutim, formalna
prepreka: Lukašenkov ministar vanjskih poslova Sergej Martinov, bivši
veleposlanik pri EU u Bruxellesu, koji je trebao voditi izaslanstvo
Minska, na popisu je od 41 bjeloruskoga dužnosnika kojima je
zabranjen ulazak u EU te im je zamrznuta sva imovina koju u njoj imaju.
Ferrero-Waldnerova je predlagala da se Martinovu zabrana ulaska
jednokratno ukine, no zemlje članice nisu se o tome mogle usuglasiti.
Njihova je poruka Minsku da će zabranu ukinuti te Bjelorusiju k tome
vratiti na popis povlaštenih trgovinskih partnera, prođu li izbori
barem korektno, ako već ne posve u skladu s europskim standardima.
Za približavanje Ukrajine Europskoj uniji formalnih zapreka nema. Na
prošlotjednome su dvostranome summitu europski čelnici pristali Kijevu
odškrinuti vrata, no zemlje članice ipak se nisu usuglasile da mu
izričito najave "europsku perspektivu". Oprez je shvatljiv kada se zna
da je 30 posto ukrajinskih državljana rusofono te da je usto zamalo
polovica ukupnoga ukrajinskoga stanovništva sklonija Moskvi.
Dok se mislilo da se Rusija demokratizira, bila je to prednost; sada se
mnogi plaše da Ukrajina ne postane ruski trojanski konj.
No, treba li biti vizionar pa da se shvati da već samo stavljanje neke
zemlje na europski put, koliko god cilj može biti dalek, pomaže da se u
njoj učvrste europske vrijednosti? Nije li Turska izrazit primjer? Ne
bi li onim Ukrajincima koji dvoje između Istoka i Zapada izbor bio
jasniji kada bi vidjeli da njihova zemlja gospodarski i društveno
napreduje? U europskim je prijestolnicama, međutim, prevladala
kratkovidnost.
EUROZOV
Kratkovidna Europa
