Muzički biennale Zagreb prošle je subote završio izvedbom glazbeno-scenske bajke Slavuj Igora Stravinskog. Predstavu su priredili studenti, njih stotine. Muzička akademija dala je orkestar, zbor i izvrsne soliste. Studenti nekoliko smjerova Akademije dramskih umjetnosti surađivali su na režiji, dramaturgiji, produkciji, snimili su popratni dokumentarac, pobrinuli se za multimedijske elemente predstave. Veliki doprinos izgledu predstave dali su i studenti Likovne akademije kao i Tehnološko-tekstilnog fakulteta: od dizajniranja i šivanja kostima te izrade scenografije do friziranja i šminkanja pjevača. Bili su tu i nešto mlađi plesači iz velikogoričke Umjetničke škole Franje Lučića.
Da, već smo pisali o ovom projektu i hvalili ga. Kao i obično, premalo i nedovoljno. Svaka idiotarija iz usta političara ili estradnih celebrityja pretrese se iz medija u medij nekoliko puta premda se odmah zna da ispod tog sita nikad neće biti brašna, nego samo smeća. Ali mediji su najvećma i dalje tvrdoglavo ukopani u odlučnom opredjeljenju da služe i podilaze prostacima, lažljivcima, neznalicama i lupežima. Navodno je takvo opredjeljenje uzrokovano, opravdano i utemeljeno na zakonima slobodnog tržišta. Ako je doista tako, pa zar već i to nije razlog da se ozbiljno pretresu tolike za ljudski rod i civilizaciju očito pogubne strane te dogme o slobodnom tržištu kao temelju svih ostalih ljudskih sloboda i prava?
Dužnosnici bez sluha
Evo, upravo ovih dana globalna crkva slobodnog tržišta iskoristila je preminuće bivše britanske premijerke za proglašenje nove svetice. U skladu s kultom bio je i pompozni državnički pogreb. Mnogima je splasnulo i oduševljenje papom Franjom koji je također pokadio pred tim oltarom. Pomirujuća gesta i sućutna poruka jednog Argentinca narodima Ujedinjenog Kraljevstva je jedno, ali stavljanje cjelokupnog političkog djelovanja Margaret Thatcher u kontekst kršćanskog ozračja i duha već je nešto sasvim drugo, očito iz domene “caru carevo” koju očito ni ovaj papa neće zapustiti. No vratimo se Stravinskom, Slavuju i Hansu Christianu Andersenu čija je bajka poslužila kao osnova za djelo koje je 1914. godine u Parizu praizvedeno kao balet, s pjevačima u rupi zajedno s orkestrom.
U šumi na obali pjeva jedan slavuj i čini ljepšim život jednog ribara sve do dolaska carske delegacije koja je došla potražiti pernatog pjevača da bi ga privela k prijestolju vladara. Ali jao, komornik i dvorjanici – danas bismo ih nazvali dužnosnicima – ne razlikuju pjev slavuja od kravljeg mukanja i žabljeg kreketanja. Da nije bilo kuharice koja ih je i dovela u šumu, oni ne bi prepoznali ljepotu, predmet divljenja i razlog ushićenja.
Dobrodušni slavuj s njima bez oklijevanja i protivljenja kreće pred cara koji će biti oduševljen.
Zastanimo na trenutak nad tom divnom hrvatskom i slavenskom riječju oduševljenje koja uzvišeno stanje duha tako precizno povezuje s dušom. Ne moramo uopće definirati što je to duša. Zapravo je budalast svaki pokušaj opisivanja tog “organa”, a pogotovo propisivanja uloge istog u našem životu s ove, one ili obje strani smrti, svejedno. Meni je sasvim dovoljna već i opisna definicija prema kojoj je duša ono nešto što nam omogućava da se oduševimo ili što se u oduševljenju zapravo stvara. Zrakama ozračujemo, znakovima označavamo, svjetlom osvjetljavamo, plemenitošću oplemenjujemo, a dušom oduševljavamo.
Kako god bilo, prema bajci Andersena i Stravinskog car je imao ili je od slavujeva pjeva dobio dušu. U svakom slučaju, oduševio se, ganuo i slavuju smjesta ponudio carsko odličje reda zlatne papučice premda je ptici suza u carskom oku bila dovoljna nagrada.
Ali kineskom caru uto stiže delegacija japanskog carstva koje je i u tom bajkovitom svijetu i vremenu prednjačilo u tehnici pa je vladarskom susjedu uputilo na dar do tad neviđenu spravu: mehaničkog, od plemenitih metala načinjenog i dragim kamenjem optočenog slavuja koji i pjeva. Zabezeknut novotarijom car i njegov dvor umah zaboraviše pticu neugledna sivkastog perja. Ali kad je pravi slavuj odletio u šumu, car se silno naljutio nad tom samovoljom pa je rođenom umjetniku u inat njegovu mehaničku kopiju proglasio glavnim carskim pjevačem. Slavuj od toga, naravno, nije imao nikakve štete pjevajući i dalje slobodno u svojoj šumi. Ali, kad je mnogo godina kasnije na carska vrata pokucala smrt, jedini koji ju je mogao svojom pjesmom umilostiviti i toliko ganuti da od nje izmoli natrag već napola oduzet carev život bio je, pogađate, onaj šumski slavuj, a ne već raspadnuta i zahrđala umjetna sprava.
Slamnata ispraznost
Ne znam je li ovo naše doba oholije i bahatije od drugih ili je to svijet odraslih uvijek bio takav u usporedbi s dječjim. U svakom slučaju zatrovani smo potpuno pogrešnim uvjerenjem da su bajke tek puka djetinjasta zabava koja je također pretvorena u robu. I zato na tržištu bajki, u prvom redu filmskih, danas već vlada i prava hiperinflacija. Ali bajke ne treba brkati s basnoslovno skupim iluzijama. Bajke nam govore istinu, vrlo točno i izravno, baš kao što ni djeca ne oklijevaju izreći svoja opažanja. I zato je sudjelovanje stotina mladih u postavljanju jedne takve bajke na pozornicu vrlo, vrlo vrijedno za njihovu samosvijest, za njihov osjećaj vlastite važnosti u ovom svijetu, a osobito u ovom našem današnjem društvu.
Nije nikakvo čudo što politika, tržište i svakojaki šljam koji danas nazivamo elitom ne mari za pravu umjetnost i umjetnike.
Današnji dvorovi nažalost nisu ispunjeni čak ni mehaničkim slavujima kojima je svrha barem oponašati nepatvorenu pjesmu prirode. Nas danas okružuju čitava jata ptica nabreklih od vlastite taštine, kratkovidnosti, nemaštovitosti, gluposti i tuposti. Bilo bi dovoljno nepodnošljivo već i to da ta izvještačena stvorenja u nas samo tupo zure s ekrana. Ali ona još i grakću, kvaču, krešte i kokodaču i naravno da ne razlikuju glasanje krava i žaba od pjeva slavuja.
Dvije studentske predstave Slavuja u Lisinskom zato su mnogo više od kulturnog događaja koji je bio pa prošao. Barem dio tih mladih talentiranih ljudi neće se dati prevariti, nego će još sigurnije razlikovati slavuje od šarenih lutaka napunjenih slamom vlastite ispraznosti, ma kolika god bila njihova tržišna vrijednost.
