Protekloga petka pokopana je, nedavno okrutno ubijena, Kristina Šušnjara iz Trilja. Od trenutka njezina nestanka, s Kristinom su u naše domove i u naše svijesti ušle nade, neizvjesnosti, strahovi kao i želje da se što prije dozna istina te dođe do zadovoljenja pravde.
Loša predosjećanja i strahovi ipak su na kraju prebrzo pretekli nade pa je, nakon spoznaje istine, s Kristininom obitelji suosjećala ne samo Cetinska krajina, već je suosjećanje postalo kolektivnom hrvatskom odrednicom. Ovih dana nemoguće je bilo ponovno ne postavljati pitanja, tražiti odgovore i objašnjenja za taj zločin. A njih nema. Nema pravih objašnjenja za zlo.
Ne postoji suvisla zamisao. Premda je i nadalje upitno gdje je granica medijske radoznalosti kad je u pitanju intimna bol, ali i sramota, ipak nam upravo mediji pomažu doznavati istine pa i poruke i pouke. Dade li se išta naučiti i iz ovoga strašnog slučaja? Ma koliko bolno zvučalo njezinim najbližima, ipak se valja pitati ima li i u ovoj tragediji vrijednosnih kategorija?
Kad već nema objašnjenja, a kamo li opravdanja, za zločin, može li postojati barem razumijevanje zadnjih razloga žrtve? Osim suosjećanja s nesretnom djevojkom i s njenom obitelji, kršćanski gledano, žrtva ima jedan jedini pravi smisao - ako je učinjena iz ljubavi.
Premda je još cijeli slučaj vrlo svjež, ipak se smije postaviti pitanje: Kako je kršćanski moguće gledati na razloge Kristinine žrtve? Koja je to posljednja istina koja je Kristinu pratila u smrt? Prema svemu sudeći, bila je to njezina grčevita borba za obranu vlastitog integriteta i dostojanstva. Don Ivan Čubelić na pogrebu je s pravom istaknuo to kršćansko viđenje žrtvinih razloga: "Kristina je položila svoj život u borbi za vlastito dostojanstvo i svoju djevojačku čast.
Pokazala se spremnom radije umrijeti, nego pogaziti svoje nedosanjane snove". Od prvih kršćanskih vremena pa sve do najmlađe svetice Marije Goretti s početka prošlog stoljeća, ali i naših Drinskih mučenica, svjedočanstvo o najvišoj cijeni plaćenoj za vlastito dostojanstvo nije ostalo bez odjeka. Štoviše, najčešće je postalo simbol obnovljenog povjerenja u vrijednosti za koje se isplati položiti i život.
Ipak, pojedinost da je Kristina pisala stihove u kojima je u nekom smislu predskazivala što će joj se dogoditi možda je i više od simbolizma. Nije, naime, nikakva novost da duša dosegne neku svoju samosvojnu zrelost neovisno od tjelesne, racionalne i emocionalne. I nije novost da duša nekom neizrecivom darovitošću vidi svoj put. Je li se to dogodilo i s Kristininom dušom čije zrenje bilježe stihovi? Dopušteno je vjerovati.
