U svjetlu vijesti da je Benedikt XVI. primio predstavnike demokršćanskih stranaka i u svjetlu predstojećih izbora, a povezano i s liturgijskim čitanjima današnje nedjelje, nameće se tema odnosa kršćanina i politike.
Premda se, čak i iz usta najviših državnih predstavnika, može čuti mišljenje da Crkva nema što tražiti u politici, stvar je malo kompleksnija od kuloarskih priča. Crkva, naravno, ima svoje osnovno poslanje duhovnoga reda. No, tko će pincetom izdvojiti što je to u čovjeku duhovno, a što neduhovno pa da se onda time duhovnim mogne baviti, recimo, svećenik?
Kršćani ne žive izvan društva, već su njegov sastavni dio pa su, logično, suodgovorni. Premda Crkva nema svoje stranke pa ni stranke putem koje bi izražavala svoje stavove (na tom se polju povijesno i opekla), njezini su članovi, prema razini vlastite savjesti i suodgovornosti, ipak pozvani aktivno sudjelovati u političkome životu.
To se prije svega očituje u sudjelovanju na izborima, ali i u profesionalnom bavljenju politikom. Stoga iznenađuje pokušaj nekih medija da instrumentaliziraju činjenicu što je u organizaciji jedne katoličke udruge izdana "Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkome životu".
Nota se, naime, nije pojavila tek sada (uzgred, upravo ju je autor ovih redaka 2003. izdao), pa u predizbornoj utrci nije isključeno da netko Crkvu želi držati dalje od važnih društvenih pitanja ili pak želi banalizirati neka pitanja do kojih joj je stalo. No, valja reći kako će i tzv. demokršćanske stranke teško provesti ono što bi željelo crkveno vodstvo, što se prije svega odnosi na donošenje zakona o pobačaju i eutanaziji te na pitanja vezana uz istraživanje matičnih stanica.
Još je Ivan Pavao II. ustvrdio kako "do krajnje osjetljivih prilika dolazi kada neka specifično vjerska norma postane, ili teži postati, državni zakon, ne vodeći računa o razlikovanju između pitanja iz religijske domene i onih za koje je mjerodavno političko društvo". Je li Benedikt XVI. upravo tzv. demokršćane stavio pred kušnju koju neće moći prevladati ni u odnosu prema vlastitim kršćanskim načelima niti prema političkoj pragmi, pokazat će vrijeme.
I Nota tvrdi kako "izjednačavanje vjerskog zakona s građanskim pravom može ugušiti vjersku slobodu i ići čak dotle da ograniči ili zaniječe druga neotuđiva ljudska prava". Na muci su vjernici političari. Njima, naime, Nota prepušta odgovornost. Sumnjam da će se o tim dilemama na stranačkim skupovima govoriti. Ali, tko zna?!
