Što učiniti kada vam dio vlastitog tijela nepovratno zapriječi nastavak života? Pitanje je dramatično, ali nema dileme da je u takvim slučajevima, osobito kada je riječ o ekstremitetima, amputacija najpametnije rješenje. Do istoga zaključka došao je i Aron Ralston po čijoj je životnoj priči Danny Boyle (“Trainspotting”, “Milijunaš s ulice”) snimio film “127 sati”, jedan do deset kandidata za predstojeći Oscar, međutim njegova je situacija bila daleko specifičnija.
Estetika TV showova
Planinar Aron Ralston penjao se u proljeće 2003. kanjonom u državi Utah, kad mu je iznenada veliki komad stijene prignječio desnu ruku i zatočio ga bez ikakve nade za preživljavanje. Pet se dana Ralston pokušavao osloboditi, trpeći bolove, hladnoću, žeđ i glad, dok nije odlučio džepnim nožićem odsjeći ruku.
Ipak, agonija je samo dio odličnoga Boyleova filma koji pokazuje kako se i ovakve teme može raditi na, uvjetno rečeno, zabavan način. U jednoj od ponajboljih scena filma Boyle prikazuje kako Aron razgovara sa samim sobom kao da je u “Dobro jutro, Ameriko”, ali naglašavanje estetike TV showova nema samo veze s Boyleovom neprekidnom sklonosti stiliziranoj vizualizaciji i satiri, ta scena ima svoje uporište i u karakteru glavnog junaka koji je mnogome za Boylea bio obavezujući zbog stvarnog Ralstonova videodnevnika koji je vodio dan za danom i dostupan je na Youtubeu. Istodobno, takve su scene dobro došle da se Boyle makne od zadanosti jedne lokacije i jednog glumca koji nikada ne djeluju filmski zavodljivo.
Izvrsni Franco
Iz svega je dosad izrečenoga jasno da je veliki dio tereta filma legao na glavnoga glumca Jamesa Franca, ali ga zahtjevnost uloge nije i prignječila. Franco nas izvrsno vodi kroz pretince Ralstonovih stanja, vežući nas šarmom od prve do zadnje minute ovog klaustrofobičnog filma, koji je nesumnjivo katkad i perverzan, ali se u njemu bol ipak više sugerira nego izravno prikazuje.
ma film je sranje, ni franco ga nije uspio spasit