Bila je srijeda. Točno se sjećam. Toga sam dana prvi put vidio noge gospođe Agneze.
Do tada je uvijek nosila hlače. Čak i ljeti. Ljutio sam se, kao i mnogi. Zašto sve žene nose samo hlače? Znao sam stati uz prozor i gledati na trg. Sve su bile u hlačama različitih vrsta, najčešće u trapericama. Od njih tisuću, samo tri ili četiri imale su suknju. Tako su sigurnije, shvaćao sam. Slijegao sam ramenima. Grad bi bio mnogo veselije mjesto kad bi barem pola njih imalo suknju. Nemaju valjda sve ružne noge? Nemaju, naravno. Boje se silovanja, to je jasno, a i u one dane praktičnije im je. Djevojke u ljetnim haljinama volim, govorio sam pjevušeći tu sjajnu pjesmu.
Stanujem na drugom katu, a Agneza na trećem. Te srijede sreo sam je na stubištu, nekoliko stuba iznad mene. Bila je u suknji, uskoj, malo iznad koljena, golublje sivoj, s malim prorezom. Noge su joj bile prekrasne, listovi kao saliveni, kao lišće gladiole, od tetive pa sve do jamice ispod koljena, bez ijedne vene, savršeno oblikovani, kao da ih je Modigliani naslikao.
Osjetila je da je gledam. Okrenula se i nasmiješila se i zatim, jedva primjetno njišući bokovima, nastavila uza stube. Uskoro sam čuo samo njene korake. Neko sam vrijeme kao začaran stajao na odmorištu pred svojim vratima i zatim ušao u stan.
Od tada nisam mogao prestati misliti na noge gospođe Agneze.
Mislio sam o njima na sve moguće načine. Zamišljao sam ih u crnim mrežastim čarapama, u najlonkama s crtom, pravilnom kao da je redalicom nacrtana, u dokoljenkama, u svilenim čarapama s nekim cvjetnim uzorkom, u onim tankim, pamučnim, s višebojnim prugama, vodoravnim, okomitim, ukrštenim, u onim s podvezicom, u onim što ih je imala one srijede, sivim, bez ikakvih čarapa. Ona se ne depilira. Ne. Njoj to nije potrebno. Odbacio sam tu pomisao.
Nisam je vidio s prednje strane, ali znao sam da su joj noge i s te strane savršene, kao u Marlene, kao u Merilyn, kao u Kim Basinger, s koljenima kao od maslaca, bez ijedne vidljive kosti, s jabučicom pravilnom, kao da je šestarom narisana.
Nastojao sam se naći na stubama u različita doba dana. Htio sam ponovno vidjeti te noge, noge gospođe Agneze.
Nije je bilo čitav tjedan. Zatim – bila je to opet srijeda – vidio sam je na istom mjestu na stubištu. Bila je u hlačama.
Bio sam pokošen. Bio sam razočaran. Bio sam kao da me pregazio niskopodni tramvaj. Bio sam i ljut. Da, ljut sam bio na gospođu Agnezu. To ona čini namjerno. Nema drugog razloga. Ipak, to nema smisla. Proljeće je, srijeda, 27. svibnja, gospođo Agneza! Zašto to činite, gospođo, htio sam joj reći, ali ona je već bila ušla u svoj stan.
Odlučio sam da više neću misliti na noge gospođe Agneze, da ću biti čvrst, neslomljiv, nepokolebljiv, stamen. Odlučio sam rješavati križaljke, baviti se modelarstvom, osnovati stranku, položiti ispit za ovrhovoditelja. Ništa od toga nije mi uspjelo.
Nisam mogao prestati misliti na noge gospođe Agneze.
Onda sam donio odluku. Otišao sam i pozvonio na njena vrata.
– Uđite – rekla je.
– Ne, radije ću ovdje na vratima reći sve što vam želim reći, gospođo Agneza – odgovorio sam joj.
– Izvolite – rekla mi je radoznalo.
– Kad ćete prestati nositi hlače, gospođo Agneza? To je nedopustivo. Vaše noge to ne zaslužuju – rekao sam joj. – Prestanite nositi hlače, Agneza, molim vas.
_ Ah, to – rekla je. – Možda i hoću. Možda već sutra. Mogli ste mi to i prije reći.
Otišao sam presretan.
Sada sam u zatvoru. Osudili su me na 2 godine. Pogodovao sam jednom prijatelju. Prenamijenio sam neko zemljište. Nedavno sam doznao da gospođa Agneza svaki dan nosi suknju. Čak i zimi. Odlučio sam postati pokajnik, da mi smanje kaznu, da što prije izađem.
Tako ću svaki dan moći gledati noge gospođe Agneze.
