Bernard je sjedio na terasi kafića, licem okrenut parku, i uživao u krasnom subotnjem prijepodnevu. Svijet oko sebe promatrao je s blagohotnom ravnodušnošću osobe čiste savjesti. Odavno se saživio s mišlju da se ništa njegovom voljom ne može promijeniti. Sudbina je nadohvat ruke, svenazočna, i čemu se onda miješati i živcirati?
Bijaše to stav i pokojnog Tibora Tera. Šteta što ga je upoznao i na neki način zbližio se s njime tek u rano proljeće. Duže bi vremena proveli skupa u miru razgovarajući o nebitnim pojavama i stvarima. Važno je da su imali isto ili slično mišljenje o događajima o kojima su se drugi sporili. Uspomene na šljivik, zapravo imanje, Tiborove tete iz Orahovice, Bernardov posjet rođacima u Našice. Često ih je neka sitnica, slika ili vijest vraćala na ta mjesta. Iako, zapravo, sad se ne može prisjetiti, što ih je ushićivalo i razgaljivalo? Nikakav dramatičan prizor. Požar, ubojstvo bogatog trgovca ili tuča veličine jajeta...? Možda zbog toga što su se vraćali u dane djetinjstva, a tada je svaki dan pustolovina i doživljaj koji se usiječe u pamćenje. Ili je to bila posebna, nikad više kušana, vrsta malih plavih šljiva tanke kožice? Neugledne, nepravilnog oblika, ali ispunjene toplim voćnim mesom...
Bernard, neupadljiv, skromni pješak na pločniku tihe stambene četvrti, i Tibor Ter, mršavi, povisoki muškarac star četrdeset ili šezdeset godina. Već prema tome je li bio obrijan ili mamurno čekinjav. Mrzio je hodati. I najmanju udaljenost prevaljivao je u ogromnom, najčešće prašnjavom, mjesecima neopranom chevroletu. S nekoliko kutija crvenog dunhilla na suvozačevom sjedalu i hrpom reklamnih letaka pokupljenih po trgovačkim centrima. Obilazio ih je svakodnevno, poput vjernika, ujutro i predvečer. Listao kataloge i ispijao, natašte ili nakon nekoliko kriški kruha, Jeam Beam ili Chivas. Konobari, pipničari šutke su ga posluživali, znajući njegov izbor, njegovo piće.
Listajući najnovije oglase i kataloge, Bernarda je upozoravao na zapanjujući izbor iz ponude. Jeftini usisivač za suho lišće ili drvena vrtna kućica – sto posto snižena prvotna cijena! No najviše pažnje i vremena posvećivao je tv prijamnicima. Mjerkao je i odlučivao se za u svakom pogledu najprivlačniji, najskuplji, najbolji. Umro je ne kupivši ni jedan model. Zabavljao se razgledavati i proučavati odlike stvari koje su mu bile nepotrebne, a mrzio je i prezirao televizijski program...
Ali je zato nagovorio Bernarda da kupi čudesne tenisice danskog proizvođača! Bernard se sasvim dobro osjećao i kretao u razgaženim sandalama. Ni Tibor nije odustajao. Odvezao ga u trgovački centar preko Save. U omalenoj prostoriji dočekala ih gospođa srednje dobi, ozbiljna i poslovno ljubazna osoba. Tibor se s njom otprije poznavao, jer se odmah osmjehnula, nekako omekšala.
– One od sedam milja? Za po zemlji i nebu?
Bernard se još nije ni snašao a već je u ruci držao kutiju s tenisicama. Nije prošlo ni pet minuta od odlaska u prodavaonicu a poslušno je koračao amo-tamo pod stručnim pogledom gospođe koja je s odobravanjem i kimanjem glave potvrdila da su njegov broj. Osjećat će se kao preporođen! Ispočetka, bit će mu malo čudno, neobično, kao da lebdi, kao da će poletjeti. Ali to je zbog jedinstvenog kroja, izrade i naoko nevidljivih, skrivenih osobina. Samo znalci i dobro upućeni znaju za tu dansku firmu s polustoljetnom tradicijom i europskom reputacijom. Ne mogu se naći u bilo kojem dućanu s razvikanom sportskom obućom.
Nije imao vremena premišljati se, dvoumiti, nećkati. Ni činjenica da uza se nije imao gotovine, a volio je sve platiti gotovinom, nije bila prepreka. Platio je Tibor rekavši da nije hitno. Važno je da se osjeća kao novi čovjek!
U međuvremenu je supruga Emilija u kineskom dućanu kupila bijelu košulju i crne hlače na gumilastiku, ozbiljnog, neupadljivog kroja. Nije prigovorila tenisicama ponešto smionog, neuobičajenog izgleda niti se začudila cijeni. Uzdala se u Bernardovu procjenu, odmjerenost i štedljivost. Nije pitala hoće li morati posegnuti za novcima namijenjenim u slučaju da osiguranje ne priznaje i ne podmiruje lijek iz inozemstva. Ako specijalisti otkriju opaku, skupu bolest...
Ponešto sjetno gledao je vrhove tenisica oblikovane i načinjene tako da đon ne dodiruje tlo, osim kad žustro korača. I pete, nekako nezgrapno odsječene, razlikovale su se od tenisica kakve je imala današnja mladež u kafiću. Osjećao se posebno i činilo mu se da gosti na njih skrivećki, sa zavišću, pogledavaju. Tko zna kako bi ih ocijenila, kojim riječima opisala, da ih vidi gospođa od keramike? Smeđokosa, ovalnog lica, dotjerana, elegantna. Uvijek u šosu ili haljini koja nije pokrivala koljena. Nije joj zapamtio ime, ali, ako dobro pamti, jednom je prilikom spomenula da se bavi keramikom, da izrađuje tanjure, vaze, kipiće. Nekoliko puta sjedjeli su za istim stolom, kad je sve bilo zauzeto. Zamolili su ga je li slobodno. Ona i njen suprug, šutljiv muškarac, noge prebačene preko noge, cijelo vrijeme čitao je novine s nekom tajanstvenom usredotočenošću. Ona i Bernard čak su raspredali o hrani, namirnicama, kuhanju i receptima. Uživjela bi se, nagnula prema njemu i opisivala način kako neko jelo pripravlja...
Bijahu neredoviti gosti, ali se posluga odnosila s poštovanjem i srdačno. Očigledno, znale su njihov položaj i važnost, ugled koji donose posjećujući lokal. Iz riječi gospođe razabrao je da puno putuju. Slikovito i zaneseno opisivala je strane gradove, trgove, palače, zemlje koje su posjetili.
Vjerojatno su i te sunčane subote bili tko zna gdje, u kojem glasovitom i slavnom dijelu svijeta! Neće doći i neće ga vidjeti ovako dotjeranog, čistog, sabranog i mirnog poput nekog od staraca koje je zadivljen, stojećki, promatrao na velikoj terasi velikog trga. Davno, prilikom izleta u Trst. Sjedjeli su nepomično, kao da su u kazalištu i gledali veliki prazni trg i lukobran bez brodova i trajekata. Starcima očigledno nije bilo do lučke vreve i putnika. Ukipljeni, izglačani, pili su kavu. Polagano, škrtim pokretima, kao da tako žele produžiti tijek svoga preostalog vremena.
– Pljesnivci! Naftalinci! Ispod pazuha im paučina... – nije htio ni čuti o ljepotama starosti pokojni Tibor. – Špilaju aristokrate! Austrougarski degenerici!
U to vrijeme znao bi se dovesti, i u hodu, s udaljenosti, davati znak konobaru da ga posluži. Iako je u istom kvartu njegov sin, inženjer strojarstva, vodio riblji restoran, konobu koju mu je on kupio i opremio, Tibor ga je samo jedanput tamo odveo. Začudo, platio je piće poput svakog slučajnog gosta. Nerado je spominjao sina, suprugu koja je živjela u Lovranu. Kao što je nerado Bernard spominjao kćer Ceciliju, misionarku u Dar es Salamu...
Po svemu sudeći, bit će to jedna od onih subota koje se ni po čemu ne razlikuju od bilo kojeg drugog dana u tjednu. Franc je u toplicama, športašica Greta planinari po Sljemenu. Provest će još kojih dvadesetak minuta, pola sata, sam, bez društva. Samo da se ne dosmiče, u papučama, gnjavator i politikant Andro, u svoje doba komentator na radiju, samozvani stručnjak za zbivanja na Bliskom istoku. Bit će to onda prijepodne ispunjeno spokojnošću i svojevrsnim samozadovoljstvom. Poznanici i prijatelji su tu da jednog dana odu, nestanu i podsjete na prošlost. Pa makar to bile i šljive izumrle sorte...
Na suncu, koje nije bilo ni prejako ni zimogrozno, Bernard se potpuno opustio. Slobodan i neuznemirivan, ni od koga, ni od čega...
Prije nego što mu se pridrijemalo, sjeti se i osmjehne. Tibor u klompama! Pio skupa pića, pušio ekstra cigarete, vozikao se u chevroletu, a zimi i ljeti, onih nekoliko koraka, prevaljivao u prastarim klompama! Poput bokca, frentera, zgubidana... A njega nagovorio, zaveo, smotao, da kupi čudesne, neprispodobive tenisice od sedam milja! Za zemlju i nebo...
Iznenadni oblak rastjerao je goste terase. Konobar, stojeći na vratima kafića, s čuđenjem je gledao Bernarda koji se ne miče, ne sklanja, prkoseći pljusku. Dohvatio je kišobran, u pripravi iza vrata, i požurio se do Bernarda koji je sjedio u neobičnom bestežinskom položaju: desna noga podignuta u zrak, kao da želi zakoraknuti uvis, ali se u posljednji čas predomislio. U vlasti ni zemlje ni nebesa...
Otišao je Bernard.. Dobra je priča, no, i konkurencija je ove godine jaka.