Čitava generacija Beogradske filharmonije i njen direktor Ivan Tasovac i dalje imaju isti zajednički cilj: gradnju koncertne dvorane. Kamen temeljac već je odavno postavljen, mnogo važniji od onog protokolarnog zabijanja lopate u neku livadu. To je kvaliteta orkestra podignuta u posljednjih petnaestak godina na respektabilnu svjetsku razinu.
Ušće Save u Dunav
Ali, otkako je poznata i livada na kojoj bi Beograd napokon trebao dobiti svoju prvu pravu koncertnu dvoranu, Filharmonija zabija “kolce” i glazbom posvećuje “svoj” dio parka u atraktivnom novobeogradskom Bloku 13, pokraj Ušća (Save u Dunav), navikavajući već sada staru i privlačeći novu publiku k novoj lokaciji i umjetnosti koju stvaraju.
Na lanjskom prvom Filharmonijskom pikniku, prvom takvom koncertu klasične glazbe na otvorenom u Beogradu, okupilo se tridesetak tisuća ljudi. Preksinoć ih je, prema svim procjenama, bilo još desetak tisuća više. Lani su sami, glasanjem na internetu, odabrali dvadesetak popularnih kratki klasičnih hitova, ove su godine dobili zahtjevan i ozbiljan program uz atraktivan vizualni dodatak. Na velikom ekranu u visokoj rezoluciji, uz “Kratku vožnju u brzoj mašini” Johna Adamsa gledali smo lansiranje “space shuttlea”, uz Straussovu simfonijsku pjesmu “Tako je govorio Zaratustra” gledali smo Zemlju iz svemira, a s ritmovima i melodijama Dvořakove Devete simfonije plesale su i disale zvijezde, od našeg Sunca do udaljenih galaksija. Bio je to dio filmskog serijala koji je NASA napravila baš za prikazivanje uz navedene skladbe na narudžbu Houstonskog simfonijskog orkestra.
Zabrinuti Tasovac
Sat i pol prije koncerta, u još uvijek praznjikavom parku, Tasovac i njegova ekipa već su se zabrinuli da su promašili i ponudili pretežak program. Ali onda su rijeke ljude počele teći kao Sava i Dunav, da bi na kraju bio premašen lanjski rekord. Fascinantna je bila tišina u kojoj se slušala glazba, kao i vriskovi oduševljenja i ovacije orkestru čije je muziciranje bilo jednako čudesno i moćno u jednako visokoj rezoluciji kao filmovi. Bio je to divan izlet u svemir, u dimenzije glazbe koje ne može dokučiti čak ni NASA i u budućnost u kojem san, već izgrađen glazbom, postaje nova koncertna dvorana.
Zalog za tu budućnost je i mnoštvo kojem se maestro Feltz, ponosno pokazujući na 105 članova posade filharmonijskog svemirskog broda iza sebe, obratio riječima, na srpskom: “Draga publiko, vaš grad, vaš orkestar, Beogradska filharmonija!”
