Kada je objavljen roman "Genijalna prijateljica", cijelim je literarnim svijetom eksplodirao fenomen Elene Ferrante. Talijanska književnica krije svoj identitet, što je objasnila stavom da dobroj literaturi ne treba nikakav PR, pa tako ni autorski te da su u današnjem svijetu književnici (svojim životima, estradizacijom, ekscentričnostima...) često veće zvijezde od svojih djela. Njoj to ne treba, rekla je. Prava istina je da to ne treba njezinim djelima iako je ta tajna poprilično pomogla prodaji njezinih knjiga. I stvaranju mita Ferrante.
Mnogi su se, posebno u njezinoj rodnoj Italiji, igrali detektiva pisane riječi, tražeći ključ tajne. Postoje tako mnoge teorije o tome tko je zapravo Elena Ferrante. Uz onu koja tvrdi da je riječ o dvoje autora (zaista ne znam kako bi dvoje ljudi zajedno uspijevali pisati kao što to ona radi), a posebno je ponižavajuća tvrdnja da je riječ o muškarcu.
Obje te teorije, a posebno macho teza koja vrijeđa sve književnice svijeta, trebalo je odbaciti nakon što smo pročitali "Priču o novom prezimenu", nastavak "Genijalne prijateljice", drugi roman iz tetralogije o dvije prijateljice iz Napulja, jer tada je bilo sasvim jasno da je ona itekako žena. Ne postoji muškarac koji bi tako točno opisao buđenje ženske seksualnosti kao što je to ona učinila u tom romanu. Za sve u kojima je ostalo zrnce sumnje stigla je malena knjižica "Na marginama" (Profil, urednica Alica Gracin, prijevod Ana Badurina, 12,90 eura) s nekoliko eseja u kojima Ferrante piše o užitku čitanja i pisanja.
Eseji su napisani na poziv bolonjskog sveučilišta da Elena Ferrante zainteresiranoj publici govori o svom spisateljskom radu, tehnici pisanja, ali i knjigama koje su obilježile njezino odrastanje i sazrijevanje. U taj se plan upetljala pandemija koronavirusa, ali Elena je napisala tri zatražena eseja. Pročitala ih je glumica Manuela Mandracchia na pozornici prepunog kazališta Arena di Sole u Bologni, a u knjigu je dodan i esej "Danteovo rebro", napisan na poziv udruženja talijanista. Bio je to tekst kojim je u travnju 2021. godine zaključena znanstvena konferencija "Dante i ostali klasici", a pročitala ga je znanstvenica i kritičarka Tiziana de Rogatis.
Zašto su ovi eseji važni? S jedne su strane putokaz onima koji u književnosti još traže svoj glas, a s druge, mnogo važnije, zato što govore o tome koliko su zanemarene i gurane u stranu (izvan margina) žene pisci. A upravo je Elena Ferrante žena pisac, ne književnica, ne spisateljica, ne autorica... nego baš pisac. Ona u ovim esejima između ostalog piše i o tome što je čitala i voljela još kao djevojčica i djevojka. I već tada mučilo ju je to što su sva ta velika djela, sve te svete rečenice koje su se utisnule u njezino biće napisali – muškarci. Ovdje ona zapravo piše o tome kao je prelazeći margine svojih bilježnica godinama i desetljećima tražila taj muški glas, uvjerena da će jedino tako uspješno pisati, jer ju je sve što je pročitala i čula tijekom školovanja uvjerilo da je ženski glas u književnosti marginalan.
Otkriva ona ovdje kako je uspjela pronaći svoj glas, piše i o žanrovima u književnosti, s kojima se poigravala u romanima koje je napisala prije "Genijalne prijateljice", pa je tako u "Mučnoj ljubavi" skriven krimić, u "Danima zaborava" prozori iz bračnog života, a u "Mračnoj kćeri" horor. Ta tri romana ona je napisala u prvom licu jednine jer, kako kaže, lakše je kada nitko zapravo ne zna sve o toj ženi koja priča priču. I tu je skriven dio odgovora zašto ne želi otkriti svoj pravo lice. Piše Ferrante o tome kako ponekad jedna jedina riječ odvede rečenicu i priču u krivom smjeru, i to na primjeru kako je tražila epitete koji bi opisali prsten s akvamarinom njene majke. No značajne su i stranice koje je posvetila važnosti dijalekta. Priznala je da je veliki dio romana iz ciklusa "Genijalna prijateljica" izvorno napisala na napuljskom dijalektu, ali je on bio i ostao muški, težak i vulgaran. Zato je te stranice "prevela" na standardni talijanski, ostavivši tek poneku natruhu napuljskog. Pročitajte njezine stranice o dijalektu i iznova će vam biti jasno kakav veliki posao s međimurskim radi naš Kristian Novak.
