Sarajevski književnik sa američkom adresom Aleksandar Hemon u subotu 9. svibnja gostuje u Zagrebu gdje će u Vinyl baru u Bogovićevoj 3 u 19 sati predstaviti hrvatskog izdanje “Knjige mojih života”. U Americi mu je upravo objavljen roman “Kako su nastali ratovi zombija”, a sa Hemonom će razgovarati Ivica Đikić i Drago Glamuzina.
Nedavno preminulom Günteru Grassu trebalo je pola stoljeća da u knjizi “Dok ljuštim luk” prizna grijehe iz prošlosti. Vi niste čekali toliko dugo za priznavanje ‘grijeha’ iz prošlosti u “Knjizi mojih života”?
Hvala vam što me uspoređujete sa Herr Grassom, čije sam knjige čitao još kao dječak, ali on je nobelovac i pisac od velike važnosti u Njemačkoj, dok sam ja sasvim druga, mnogo manja priča. Moji su grijesi sitni i nevažni, a i oni kojih se ti grijesi osobno tiču već odavno znaju sve što trebaju da znaju.
U brojnim kolumnama često ste ispisivali svojevrsnu autobiografiju. Kolumne ste i ukoričili u “Hemonwoodu”. Čemu onda “Knjiga mojih života”?
“Hemonwood” sam pisao na bosanskom, a “Knjigu mojih života” na engleskom, što će reći za različite vrste publike. Ima nekih preklapanja, ali su razlike značajne. Pored toga što je pišem na bosanskom, kolumna je drugi žanr i format i u javnom prostoru operira drugačije od knjige.
Pisci često u autobiografijama kriju identitete nekih ljudi kako ih ne bi povrijedili ili kako bi se zaštitili od tužbi. Vi niste među takvima. Znači li to da ste neoprezni ili neustrašivi?
Ne znam što bi me netko tužio, a nisam siguran ni zašto bi netko bio posebno povrijeđen. Nisam ni neoprezan niti neustrašiv, nego sam netko tko se prema svijetu odnosi i sa njim komunicira uz pomoć pripovijedanja. U tom smislu, razlika između istinitih i izmišljenih priča (non-fiction i fiction) je tehnička.
Spominjete i prijateljicu Izidoru s kojom ste drugovali u Sarajevu prije rata, a koja je nakon odlaska u Beograd hodala sa vođom Belih orlova. Da li je nakon izlaska knjige kontaktirala s vama?
Sa Isidorom nisam ni u direktnom ni u posrednom kontaktu od 1992.
U knjizi opisujete krah prvog braka, a epilog knjige posvetili ste smrtonosnoj bolesti vaše devetomjesečne kćeri Isabel. Je li vam žao što ste se toliko izložili čitateljima koji su vam zapravo stranci?
Da se bojim čitatelja ne bih bio pisac.
Skoro četvrt stoljeća živite izvan Bosne. Razmišljate li o povratku?
U Bosnu se vraćam jednom godišnje, a pored toga sam u stalnoj i plodnoj komunikaciji sa mnogim prijateljima u Bosni i iz Bosne. Ne mislim da ću se vratiti za stalno, ali ne mislim niti da ću sa Bosnom izgubiti kontakt..
Jesu li vas zasmetale loše kritike filma “Otok ljubavi” redateljice Jasmile Žbanić za koji ste pisali scenarij?
Moram priznati da nisam obraćao previše pažnje na kritike. S jedne strane, proces suradnje sa Jasmilom mi je više nego odgovarao, ponosan sam na film i ja sam od tog čitavog projekta dobio sve što se moglo dobiti. Na premijeri u Sarajevu, bio sam na projekciji sa par tisuća gledatelja i bila mi je frka da se neće smijati. Kad su se nasmijali i nastavili smijati, taj se film otjelovio.
Kada će u regiji izaći prijevod vašeg novog romana “Kako su nastali ratovi zombija”?
Nisam siguran jer to ne zavisi od mene. Mislim i nadam se da bi u Sarajevu taj roman mogao izaći ove godine.
Dio obitelji vam je iz Ukrajine. Poznati ste kao veliki kritičar predsjednika Busha juniora. A sto mislite o Putinovoj politici prema Ukrajini i Krimu?
Putin je zločinac i sitnoumni megaloman od miloševićevske sorte. Pogotovo što mu taktički pristup podsjeća na Miloševićev s početka devedesetih. Znamo, međutim, kako je Milošević završio.
Prije šest godina izjavili ste mi da ste anarhist. Jeste li to i sada kada imate djecu, suprugu..?
Ja sam temperamentom anarhist i to sam ostao. Sumnjičav sam prema svakoj vrsti autoriteta i smatram da je smisao države uglavnom kontrola onog dijela stanovništva od čije eksploatacije ovisi nacionalna/klasna elita. Svoje kćeri učim da budu nezavisne i da poštuju druge i da ne vjeruju patriotima.
Niste religiozni. Ali, bi li vas vjerski vođa poput pape Franje koji je najavio dolazak u Sarajevo mogao potaknuti na promjenu negativističkog stava prema religiji?
Papa Franjo je, čini se fin čovjek i ljubitelj nogometa. Ali uzrok problema koje ja imam sa religijom nije vezan za lik i djelo pape, onog prethodnog ili onog prije njega, koji je također svratio u Sarajevo. To što su U2 svirali u Sarajevu nije me potaklo na promjenu negativističkog stava prema lošoj muzici.
>> Aleksandar Hemon: Anarhist sam, ali nema opravdanja za ubijanje
