“Prohujalo s vihorom”, “Čelične magnolije”... sve su to velike, gotovo epske priče o američkom jugu, o mitskom mjestu galantnih muškaraca, lijepih žena koje će bez muke raskošnu haljinu skrojiti od zavjesa, odlične kuhinje, finih manira, reda i običaja kojih se treba držati i kada kuća gori... Čini se doista da je to slika zamrznuta u vremenu, baš kao da se ništa nije promijenilo do današnjih dana.
Ipak, Atlantom više ne voze kočije, kavalirština Rhetta Butlera danas bi bila pod velikim znakom pitanja, a “magnolije” su se iz salona za uljepšavanje preselile na društvene mreže. Kako to u stvarnosti izgleda i što je od legendarnog (možda samo u mašti pasioniranih čitača i istih takvih ljubitelje filmova) ostalo od tog svijeta odlično dočarava roman “Noć kad je nestalo svjetla” Karen White (Mozaik knjiga, urednik Zoran Maljković, prijevod Mirna Čubranić). Uzbudljiva je to priča o tek rastavljenoj ženi koja s dvoje djece pokušava pronaći novi dom, prijateljice... ukratko novi život dok joj bivši muž čeka dijete s učiteljicom njezine kćeri. I čini se da joj sve to s lakoćom polazi za rukom. No, u toj se lakoći, i svesrdnoj podršci, krije se mnogo prijetnji jer ljudi oko nje baš i nisu dobroćudni novootkriveni susjedi.
Autorica njezinu priču priča paralelno s pričom stare žene na čijem je imanju unajmila kuću, ženom koja je taj isti američki jug, i sve njezine zamke, iskusila na najgori mogući način. Baš tu rodit će se iskreno prijateljstvo i razumijevanje, a ono će i jednoj i drugoj u konačnici spasiti život. Karen White opet je uspjela napisati uzbudljivo djelo u kojem su mnoge potke u priči čak i zanimljivije od glavne radnje. Jedna od njih govori i o vršnjačkom maltretiranju kojem su djeca izložena tijekom školovanja, a koje u konačnici može ne samo obilježiti nečiji život već ga i skrenuti na jako mračnu stranu. Stoga je ovo i priča o odrastanju koje znači pronaći i sebi snage za ispriku ljudima koje smo povrijedili, a koji to baš ničim nisu zaslužili.
