Prošlog ponedjeljka na travnjaku Croatia Recordsa u Dubravi održana je promocija albuma “For Him and Her” Amire Medunjanin. Okupili smo se “u razmaku”, na otvorenom poput Kriznog stožera, ali sa zadovoljstvom smo mogli reći da su brojke u slučaju Amire Medunjanin velike. I one prodanih albuma i one s koncerata, i to međunarodnih, o čemu nešto kasnije.
Na besprijekorno artikuliranom projektu “Za njega i nju” Amira Medunjanin se u društvu sjajnih glazbenika pozabavila, mada to nipošto nije zabava, sevdalinkama iz repertoara Tome Zdravkovića i Silvane Armenulić. Budući da se je riječ o klasicima poznatim desetljećima, nimalo lak, pa i riskantan zadatak samo pokazuje da se najbolji dokazuju na najtežim zadacima. Proučavajući zaostavštinu i život Zdravkovića i Armenulić, i sama će reći da su početna pjesma “Svirajte mi tiho tiše” i posljednja “Umoran sam od života” tu “morale biti”, kao početak i kraj ne samo albuma nego i puno šire priče o životu onih koji su inspirirali Medunjanin.
Dakako, da biste shvatili Amiru Medunjanin, bitno ju je čuti uživo. Čak je i na promociji albuma ad hoc izvela četiri pjesme, umjesto planirane dvije, i s harmonikašem Antonijem Vrbičkim u sunčano popodne pokazala da veliki glas ne treba baš ništa drugo. No nakon godina rada potpuno je jasno da za to nije zaslužan samo njezin izvanserijski glas – mnogi lijepo pjevaju pa ne naprave ništa – jer za dobru glazbu nije bitno samo pjevate li lijepo. Presudan je i glas i stav, još jedan njen dodatak u tijelo svjetske multikulture, osobnost, emocionalna unesenost i razumijevanje izabranih predložaka jer to razdvaja dobre od velikih interpretatorica. Godinama smo po raznim ciklusima Multikulture u Vatroslavu Lisinskom slušali glazbu s raznih strana svijeta, a Amira Medunjanin primjer je nekoga s ovih prostora tko je isto to napravio u svijetu. Njezin je radni raspored golem i nedohvatljiv većini konkurencije. I posljednjih tjedana često nastupa, na otvorenom, naravno, a upravo je otvorenost, i artistička i ljudska, zapravo ono najbitnije u nipošto slučajnom “slučaju Amira Medunjanin”.
Njen alter-rock ukus i glazba s kojom je odrastala razlikuje ju od konkurencije pa s njom možete satima razgovarati o Nicku Caveu, a i to što uskoro kreće prema autorskim pjesmama, ili što ne voli kad je zovu “kraljica sevdaha” – mada je to sjajan brend – govori zašto je drukčija od drugih. A to ide na ruku nekoliko svjetskih projekata i glazbenika s kojima radi na raznim stranama svijeta. Tko još može doći u Chicago pa tamo svirati s njihovim muzičarima, i tako u mnogim gradovima? Amira Medunjanin inozemnom karijerom, ali sa “svojim supstancama” i lokalnom glazbom koju osjeća, zapravo je isto ono što smo godinama slušali na gostovanjima široko reklamiranih zvijezda fada, cubane i ostalih folklorističkih svjetskih žanrova. “For Him and Her” pokazuje da se i sevdalinka može izvesti u svijet, ali ponajprije zbog emocionalne i umjetničke podloge koju su Medunjanin i prateći muzičari izveli u maniri prvoklasnog art-world musica po svjetskim standardima.
Govori to i podatak da je prošli tjedan njena pjesma odabrana za inozemnu kompilaciju portala Songlines posvećenog world music sceni, koji ju je uvrstio među deset najboljih albuma svjetske etnoglazbe, kao i da je na prvom mjestu prodaje za rujan na ljestvici World Music Charts Europe. Zadnji put imao sam je prilike slušati prije nekoliko godina u rasprodanoj dvorani Vatroslav Lisinski uz podršku jednog od stalnih suradnika Ante Gele i benda. S njim i orkestrom nastupila je i prije desetak dana na “Sunčanoj strani Prisavlja” u Zagrebu, no Amira Medunjanin nije specijalizirana i osposobljena samo za glazbu iz istočnog susjedstva, Bosne. Dapače, njeni superiorni susreti s materijalom različitih podneblja idu dotle da je – osim što je otpjevala najbolju obradu Štulićeve “Ako znaš bilo što” – prije nekoliko godina na “Runjićevim večerima” s Dinom Šaranom iz Letu štuke i uz pratnju Ante Gele na gitari izvela fenomenalne obrade dvije Runjićeve, tj. Oliverove pjesme. I, najvažnije, drukčije nego što to rade uobičajene verzije Oliverovih evergreena.
Svi skupa ležerno su sjeli na tepih pozornice splitskog HNK i odvalili emocionalno razarajuće verzije pjesama s kojima se hladan profesionalni pogon konkurencije nije mogao natjecati. Amira pjeva za srce i iz srca, ali, kao što pokazuje i album “Za njega i nju”, uz poštivanje visokih, upotrijebimo te riječi, umjetničkih kriterija, gdje njen glas i majstorski prateći ansambl pokazuju ozbiljnu širinu njihove suvremene etnoklasike. Dokle se u svijetu prepoznaje Amira Medunjanin? U to se možete uvjeriti i na sasvim osobnoj razini. Krajem prošle godine slučajno smo se jedne večeri sreli u zagrebačkom restoranu. Sa mnom je bio prijatelj koji već 30 godina živi u New Yorku. Pri upoznavanju rekao sam: “Jedna od naših najboljih pjevačica, Amira”, na što je prijatelj samo dodao: “Medunjanin”. Suvišno je reći, ali bitno je za cjelovitost priče, nekoliko tjedana prije toga Amira Medunjanin nastupila je baš u New Yorku, a nakon ovog susreta putovala je na koncerte na Novi Zeland i u Australiju. Čim epidemija koronavirusa završi, nema dvojbe da će nastaviti istom brzinom i u međunarodnim i u regionalnim vodama.
Najave
Film “Bure Bareta” o Goranu Bari u ponedjeljak 21. rujna imat će svoje zagrebačko predstavljanje u Kulturnom centru Mesnička. Riječi poput “otkrivalački” ili “iskren” najbolje opisuju nefriziranu Barinu ispovijest u “Buretu Bareta”. Nije to namješten, pozerski intervju kakvih ste se nagledali i naslušali, nego neušminkana priča čovjeka, zapravo tijek svijesti koji otkriva mnogo toga na izravan i neuvijen način. Svoj prethodni, nagrađivani dokumentarac “Izgubljeno dugme”, o bubnjaru Bijelog dugmeta Ipi Ivandiću, tročlana filmska ekipa redatelja, scenarista i producenata (Robert Bubalo, Mario Vukadin, Renato Tonković) snimala je pet godina u nekoliko država, dok je “Bure Bareta” snimljen za samo 80-ak minuta u prostoriji u kojoj vježbaju Majke. Riječ je o intervjuu s Goranom Barom na početku snimanja dokumentarca, ali on je ispao toliko otvoren, zanimljiv i duhovit da je montiran i dovršen kao rokumentarac u trajanju od 52 minute, čija je simultana premijera bila prošle godine na festivalima DORF u Vinkovcima i Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu.
S dodatno montiranim pjesmama i fotografijama, “Bure Bareta” zvao je na objavljivanje jer se ovakav zanimljiv materijal ne ostavlja u arhivu i ne krati. Upravo u ovom filmu Bare je najavio i objasnio zašto je napisao svoju verziju pjesme The Walker Brothersa “The Sun Ain’t Gonna Shine” (“Sunce više ne izlazi”), koju je kasnije odsvirao s Majkama u Tvornici kulture i na Šalati, odakle dolazi najveći broj koncertnih snimaka u filmu.
Albumi
Fiona Apple albume snima rijetko, a najnoviji, peti “Fetch The Bolt Cutters” stiže dugo nakon “The Idler Wheel” iz 2012. U karijeri od 1996. do danas nanizala je nakupinu remek-djela kakvu ćete teško naći kod neke usporedive ženske kantautorice. Sklona autoegzorcističnom izlistavanju osobnih demona i prolasku novim teritorijima, “Fetch The Bolt Cutters” jedan je od najboljih ovogodišnjih albuma.
Još važnije, pokazuje hrabru i sposobnu autoricu i pjevačicu koja u srednjoj fazi karijere zvuči jednako strastveno, promišljeno i talentirano kao i na početku. Pomalo zrelije, sigurnija u svoju pomaknutu personu čiji su živopisni doživljaji tema mnogih pjesama na albumu, s osobnim reminiscencijama u tekstovima s detaljima koje bi se drugi bojali priznati i psihologu između četiri zatvorena zida. S pratećim sastavom sastavljenim od samo troje ljudi intimistički album sniman je u njenoj kući u Kaliforniji, a osobniji ton i osjećaj (namjerne) samoizolacije došao je kao naručen u vrijeme epidemije COVID-19. Slobodnjačka svirka, zvučni ukrasi i sjajne pjesme zadržale su i sve kućne ukrase, od lajanja psa, vikanja, lupanja po zidovima do opaski Fione Apple, koje nisu brisane iz završnog miksa. Sve zajedno djeluje kao da se nekoliko znanstvenika okupilo s lidericom i u laboratoriju snimilo 13 pjesama koje u pedesetak minuta donose životnost, mitraljeski ispaljivane tekstove i pjesme o odnosima o kojima se i sami ponekad ne usudite misliti.
(Epic/Menart)
