Kada se prije tri godine pojavila hvaljenim prvijencem "Frank", Amy
Winehouse imala je točno dvadeset godina i mjesec dana, no njezin je
vokal više podsjećao na tridesetpetogodišnju američku jazz/soul
pjevačicu nego na debitanticu iz engleskog Camdena koja je do klasika
žanra dolazila posredno, preko očeve zbirke ploča. Album se prodao
solidno (premda ispod očekivanja), ali je zaradio nominaciju za sve
britanske nagrade ikad izmišljene i svi su bili zadovoljni...
Ipak, prolaskom vremena pojačavao se čudan dojam da je,
unatoč tome što je Frank posve pristojan album, priča o njezinoj
genijalnosti ponešto napuhana.
Srećom, drugi će album bez argumenata ostaviti i najveće
skeptike. Ako "Frank" u svojim dijelovima i zvuči pomalo "stegnuto"
unutar svojih striktno zadanih nu-jazz okvira, "Back To Black" ima
organske kvalitete, neusiljen je, autorski ležeran i na svim razinama
postojano odličan.
Winehouse je na "Back To Black" napokon pronašla jezik koji joj najviše
odgovara dakako, unutar širokog stilskog spektra omeđenog soulom
i jazzom. Album je mnogo bliže motown-soulu i spectorovski dizajniranim
ženskim grupama popa šezdesetih nego modernom rnb, i u tome je njegova
ključna vrlina.
Najavna pjesma "Rehab" obojena je gospelom i rhythm and bluesom stare
škole i bez problema ulazi u kandidaturu za singl godine. I ostatak je
podjednako nadahnut, poput sjajne i sjetne "Im No Good" ili pak duboko
melankolične i primjereno naslovljene "Wake Up Alone" čiju je izvedbu
komotno mogla potpisati bilo koja ženska faca iz zlatnog soul
razdoblja, od Arethe do Ette (James).
Ustvari, Winehouse se na "Back To Black" opasno približila svojim
velikim uzorima; riječ je o najboljem ovogodišnjem soul izdanju i bez
sumnje jednom od najimpresivnijih albuma iz 2006. (D. L.)
AMY WINEHOUSE BACK TO BLACK (Universal/Aquarius)
