Naša sugovornica Ana Knifer pripada nesusretljivim ljudima, onima koji se ne otvaraju na prvu, a najčešće ni na sljedeću loptu. Smetalo bi nas to da nije kći Julija Knifera (1924. – 2004.), jednog od najjačih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća iz neoavangardne zone koja na novi način barata slikom i onim što se na prvu loptu vidi na slici. Ako Kniferu i njegovim bliskim suradnicima iz grupe Gorgona, koji su bili preteče konceptualnoj umjetnosti 70-ih, dižemo spomenik, između ostaloga i radi ponašanja mimo konvencija, što ne bismo suzdržanost Kniferove kćeri otkrili i prihvatili kao dio naslijeđena karaktera? U konačnici, Ana Knifer pušta nas da slažemo mozaik njezine priče o ocu, onako kako bi nas i on, za rijetkih susreta u 80-ima, blago ali i ispitivački gledao više nego što bi govorio o sebi. Sasvim je to u skladu i s programom umjetničke grupe Gorgona kojoj je pripadao, a osobito njihovim tihim akcijama i dobrovoljnoj izoliranosti. Kniferovo djelo dolazi pred našu publiku 20. rujna kad se u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvara velika retrospektiva njegovih djela, koju s puna truda priprema udarna trojka: kustosica Radmila Iva Janković, suradnica Ana Knifer i jedan od najvećih poznavatelja Kniferova rada u nas dr. Zvonko Maković.
– Kad sam prvi put postala svjesna da se tata bavi umjetošću? To je oduvijek bilo prisutno. Kao disanje – govori nam Ana Knifer, 42-godišnja kći jedinica Julija i Nade Knifer.
– Rođena sam u Zagrebu kamo su se moji roditelji preselili iz Osijeka. Živjeli smo u maloj garsonijeri na Črnomercu. Tu je tata slikao. I peglao pelene. Išao je po mene u vrtić i vodio me kasnije na otvorenja izložbi. Bili smo jako povezana obitelj. Mama je 60-ih predavala u školi hrvatski jezik, a tata likovni. Zahvaljujući mami, tata je uspio umjetnički opstati. Podržavala ga je kad je prestao raditi u školi. Nikad nije posumnjala u njegovu umjetnost – govori Ana.
A ta je umjetnost bila uvjerljiva iako je išla mimo klasičnog slikarstva.
Kad Josip Vaništa 1959. osniva grupu Gorgona, Knifer je tu, uz svoje kolege, profesionalne slikare koje je počeo zanimati sam medij slikarstva. Knifer svaki dan radi svoj autoportret, ali ne da bi zabilježio karakterne osobine. Važan mu je ritam kojim se nižu, ponavljanje, a to je ono što će se, uz ostalo, kasnije razviti u konceptualizmu. Kad 1961. obznanjuje da će odsada slikati samo jedan motiv, meandar, Knifer ne radi meandre da bi naslikao geometrijsku sliku nego ih radi kao istraživanje procesa u kojem crnilo prekriva bjelinu. Ima tu tjeskobne filozofije egzistencijalizma koja se osobito razvila u (post)modernoj književnosti... A i ponavljanje istog motiva također je konceptualne prirode. Avangardna glazba koju pak rano otkriva na Zagrebačkom bijenalu kod Nikše Glige, u tome ga i ohrabruje. U silnoj intelektualnosti toga doba Knifer je živio obiteljskim životom. Ana je išla u osnovnu školu u ulici Račkoga, a potom i u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Je li i nju poticao na umjetnost?
– Puštao me da radim što hoću. Puno sam crtala. Poticao me da čitam. On sam je puno čitao, prozne klasike, od Prousta do Hemingwayja. Stalno je čitao i Faulknera, a kasnije i Kunderu. Čime je bio oduševljen? Jako je volio Jacka Kerouaca, ne samo njegov roman ceste, nego “mističnije” radove, autobiografski “Satori u Parizu”... Jako je volio i Jamesa Joycea. Puno mi je pričao o romanu toka svijesti. Tatini dnevnici koji će također biti izloženi u MSU zapravo su jedan oblik romana svijesti... Čitao je on i filozofsku literaturu, ali bio je jako oprezan u pogledu ideologije. Nije bio sklon ideologijama. Za Nietzschea mi je rekao da je to literatura za klince, za tinejdžere. To je u redu pročitati dok si mlad, rekao je – prisjeća se Ana.
Razgovaramo u kabinetu kustosice Radmile Ive Jerković, čiji su zidovi ispunjeni fotografijama Kniferovih radova. Tu se koncipira izložba. Na spomen Kniferovih dnevnika kustosica Janković donosi jednu od bilježnica velikog formata. Gledamo gust, ritmički pisan tekst. Kakvi živci! Pisan je od ruba do ruba lista. Kustosica nam čita odlomak u kojem Knifer bilježi kako mu mala Ana prepričava Crvenkapicu. Zapisuje točno ono što mu kćerkica govori... Dnevnički će gusti tekst poslije biti pisan u poljima koja tvore oblik meandra, što će biti uočljivije kad u poljima meandra tekst upisuje olovkama raznih boja.
Meandri su “eskalacija jednoličnosti i monotonije”, kako je Knifer sam nazvao rezultate vlastite kontemplacije nad svojim likovnim zadatkom. No cilj im je važan: stvaranje antislike. Pokazuje se da i antislika nije praznog sadržaja. Ona je put do umjetnosti novog stoljeća... Njezina srž.
No je li Knifer, distanciran prema klasičnoj slici da bi joj osigurao budućnost putem antislike, bio distanciran u svakodnevnom životu? – pitamo Anu Knifer.
– Od nekih je stvari bio distanciran. Bio je, recimo, distanciran od tržišta umjetnosti. U drugim stvarima nije – kaže Ana. – Bio je društven, volio je ljude i ljudi njega. Izoliran je bio samo kad je radio. Kad god je mogao radio je velike formate, a oni nisu dozvoljavli da radi sjedeći. Volio se družiti i s umjetnicima mlađe generacije. Bliski su mu bili oni iz Galerije proširenih medija, Stilinović, Martek, Trbuljak, Gotovac, a izvan tog kruga i Damir Sokić i Breda Beban. Osamdesetih se družio i sa Žarkom Vijatovićem koji je vodio galeriju u Domu JNA u Zagrebu. Nastavio se s njim družiti i u Parizu kad je otišao iz Hrvatske. Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković je izložbom “Do meandra” 1987. smjestio tatin rad na mjesto koje mu pripada. Izložio je autoportrete. Prepoznao je kontinuitet i, ono što vodi meandru, kreće već s radovima prije tatina upisa na Akademiju. Presudni su u tome baš autoporteti koji su u stalnom postavu MSU. Najbolju tatinu zbirku i stvarno bitne radove ima upravo naš MSU. Tu su osim autoportreta dva “Meandra u kut”, M2 to jest Meandar 2, pa dva grafita, nekoliko meandara iz 60-ih i 70-ih, Antikompozicija iz 1961. itd. – govori Ana Knifer.
U MSU je osobito fascinantan videozapis o radu 20x30 metara velikoj slici meandra iz 1975. Dugo je trajalo dok se završen uz pomoć brojne ekipe pomagača nije zavijorio spušten niz padinu urezanu u brdu kamenoloma kraj Tübingena. Video jasno pokazuje koliko su ljudi majušni u odnosu na taj gigantski rad koji se trajno upisao u pejsaž i sam prepun geometrijskih značajki.
Fascinantno je, međutim, kako i Kniferov meandar velik jedva pet centimetara djeluje umjetnički snažno kao i onaj velikoformatni. To želi pokazati i izložba, napominje nam kustosica Radmila Iva Janković. Veliki formati izazivali su Knifera. U sklopu emisije obrazovnog programa RTV Zagreb 1971. naša je slavna povjesničarka umjetnosti Vera Horvat Pintarić inicirala urbano slikarstvo. Julije Knifer oslikao je meandrima pročelje Osnovne škole u Vrapču, a Boris Bućan kuću u Savskoj...
Knifer je otišao van, svjestan svojih europskih likovnih vrijednosti. Supruga Nada prihvatila se menadžerskih poslova. Nije imao atelje. U Tübingenu mu je obitelj Dacić dala prostor u kojem su oni kasnije otvorili galeriju. Njegov domaćin Žika Dacić bio je liječnik, ginekolog i ljubitelj umjetnosti.
– Kod njega su 70-ih i 80-ih dolazili Tomislav Gotovac, Mladen Stilinović, Raša Todosijević, Marina Abramović i Ulay... Za Dacića je tata čuo od Dunje Blažević, pa je kasnije i stanovao kod njega. Cijelo to vrijeme imao je veze i s francuskim umjetnicima. Françoise Morelett mu je otvorio vrata u Francuskoj – kaže nam Ana.
– Upoznao ga je sa Sergeom Lemoineom s katedre povijesti umjetnosti u Dijonu. Kasnije je on bio direktor muzeja u Grenobleu. Prvi je to muzej suvremene umjetnosti, otvoren prije Pariza. Lemoine je bio i direktor muzeja Orsay u Parizu. On je kontinuirano pratio tatin rad. Posredno, preko njega je u Zagreb došao mladi student Pascal Pique koji o tati piše doktorat i tekstove za tatine izložbe. Na njegov poziv tata odlazi u Dijon gdje radi u ateljeu jednog kineskoga umjetnika.
Rezidencijalne boravke umjetnika vodila je Nöelle Tissier na jugu Francuske gdje tata odlazi 1990. kad se vraća u Hrvatsku. Uslijedila je rezidencija u Nici. I napokon 1994. dobiva na korištenje atelier u Parizu.
Mama cijelo to vrijeme vodi njegove poslove. Zaslužna je da se očuvao veći dio zbirke i da su najznačajniji radovi završili u svjetskim muzejskim kolekcijama, u Centru Pompidou, u Berlinskoj nacionalnoj galeriji, u minhenskoj Lenbachhaus... Značajna je kolekcija u Ženevi u muzeju Mamco kojeg vodi Christian Bernard. Imaju ga i u Grenobleu, i u MoMi u New Yorku gdje se nalazi M5, peti Meandar iz 1960. napravljen kod Denise Rene. Čim je naslikan odmah je otišao u MoMu, a kasnije na sve značajne tematske izložbe, sve do Los Angelesa 2004. – kaže Ana Knifer
