Nakon što je filmom "Oprosti za kung fu" (2004.) dao ozbiljan doprinos oporavku hrvatskog filma, Ognjen Sviličić "Arminom" potvrđuje ono što se već neko vrijeme s pokrićem piše i govori: u posljednjih četiri, pet godina događa se prava filmska renesansa "made in Croatia".
Međutim, spore i ogoljene filmove kakve snima Sviličić nezahvalno je stvarati, pogotovo u okruženju koje nije senzibilizirano za njih i naviknulo je na regionalne populističke naslove, pa bi bila šteta kad bi "Armina" zadesila sudbina nerazumijevanja, jer riječ je o pravom dragulju.
Pozornost koju je privukao na ovogodišnjem Berlinaleu čudna je jer "Armin" izravno cilja upravo mentalni sklop koji s ovih prostora svaki put očekuje (i povremeno nagrađuje), ako već ne Kusturicu, barem "Grbavicu", čemu je ovaj film sušta suprotnost.
To je obična priča o običnom ocu i sinu iz malog mjesta na putu u veliki grad, a njihova interakcija s novim i stranim nije određena zemljom, jezikom i mentalitetom. To što je riječ o Bosancima na putu u Zagreb zbog audicije za film (a ne o Fincima ili Portugalcima), samo je dodatni element ubačen možda radi zabave, autentičnosti ideje ili kao provokacija.
Između Armina i njegovoga oca ispriječilo se svima poznato generacijsko nerazumijevanje, komunikaciju im otežava roditeljska ambicija i pubertetsko zatvaranje, ali ih veže velika ljubav.
Međutim, ono po čemu se njih dvojica razlikuju od istog takvog finskog ili portugalskog para jest činjenica da ih "druga strana" uporno doživljava u kontekstu rata i što god oni činili, tu pomoći nema.
To simbolično okretanje ogledala prema izvoru predrasuda trenutak je genijalnosti kojim Sviličić poentira točnije i prodornije nego svi drugi uhvaćeni u vječne žalopojke o nerazumijevanju i podcjenjivanju ljudi s ovih prostora.
"Armin" je spor, tih, duhovit film nošen šutnjom i pogledima, film bez ičeg spektakularnog u sebi, koji će samo rijetko nasmijati one željne brzopoteznih štosova.
Maestralno režirani Emir Hadžihafizbegović i Armin Omerović izvedbom oduzimaju dah publici, a iako na trenutke ima praznog hoda i nerazrađenih situacija, riječ je o djelu velikog nadahnuća i duboko promišljenih detalja; univerzalnom taman toliko da zorno približi posebnost lokalnog, smiješnom taman da izbjegne preveliku ozbiljnost, sjetnom upravo toliko da se gledatelj zamisli.
