Neobično otkačenim nazivom knjige "Ima li života prije smrti?", koja je promovirana prošloga tjedna, zagrebački psihijatar dr. Robert Torre kao da se odlučio obračunati s nelogičnostima života koji živimo. Knjiga će zacijelo biti hit, osobito u intelektualnim krugovima, koji bi ga mogli proglasiti "hrvatskim Petersonom".
- Koncem 70-ih u zagrebačkim knjižarama pojavila se knjiga dr. Raymonda Moodyja "Ima li života poslije smrti?". Nisam je čitao jer me parapsihološko ne zanima. Svejedno mi je ima li života poslije života ili ne. Ali očito mi se naslov negdje "upekao" kad sam ga parafrazirao u naslovu svoje knjige. Moje cjeloživotno pitanje uvijek je bilo: ima li života prije smrti? I to bez imalo malodušnog cinizma i lošeg humora. Jer s pukim životarenjem u svakodnevici nisam se mogao pomiriti. Osjećao sam da ovo ne može biti sav život. Da život, naprosto, mora biti bolji. Mučio sam i sebe i život traženjem da mi da i da mu dam više. Očajnički sam nastojao jako živjeti. Želio sam živjeti pun život pravog osjećanja - kaže dr. Torre.
Ali zašto tek sad idete sa zaključnim promišljanjima?
Iako sam sličan svežanj sinteza imao i prije desetljeće ili dva, bio sam premlad da ih vjerodostojno izložim i zastupam. Valjalo mi se još napiti vode i ostarjeti. A sad već imam već dovoljno godina života da podvučem crtu i vjerodostojno prosudim život. Daljnjim starenjem neću biti bolji. Nego samo stariji i gori. Uzlet i vrh života svakako su iza mene. Sada život manje živim, a više preispitujem. Mislim, i mladi ljudi itekako žive život, no što on zaista jest, suvereno možemo tvrditi tek u starosti. Možda je tada za mnogo što već kasno, ali barem je sve jasno. Utoliko je knjiga ujedno i osobno svjedočanstvo života koje pokazuje kako je to biti baš u ovim cipelama, s ovim okusom u ustima i umorom na ramenima.
Dobro, ima li života prije smrti?
Odmah ću odgovoriti na pitanje s kojim se knjiga nateže. Da, ipak ima života i prije smrti. No samo za neke, i to, u pravilu, povremeno. I to smatram više nego zadovoljavajućim nalazom koji ne dopušta nikakvo malodušje.
Zašto?
Ma, kad pričamo o životu, ne možemo plasirati neodgovorne fraze pozitivnog mišljenja. Život se može promašiti i najčešće se promašuje. Nemoguće je unaprijed reći tko će promašiti život. Pravi život je iznimka, a nepravi pravilo. U egzistencijalnim izborima bira se između dva zla. Izabrali mi ovako ili onako, uvijek ćemo zažaliti. Sa sobom u pravilu loše stojimo. Jesmo, a da ne znamo tko i što smo. Tek rijetki polučuju višu kvalitetu budnosti prema sebi. Svatko vidi samo što mu neosviještena ograničenost njegova vida dopušta vidjeti. Nitko ne vidi preko sebe. Vidi samo koliki je i sam.
Najčešće i najprije živimo neosviješteni i nepropitani život?
Da, i to s neotklonjivom nužnošću. Niža ravan života neprevladivo je jača, češća, temeljnija, pa i po činjeničnom prvenstvu izvornija. Rađamo se u nižoj razini, kao niža bića. Najprije i najčešće živimo nepravi život zatrte autentičnosti. Najčešće se samozaboravljamo u konkretnosti brige o opstanku našeg "svijeta". Čovjek neminovno živi ispod svog najboljeg moći/biti. Najčešće nije sobom, nije svoj, već boravi zabavljen važnim ili bezveznim stvarima. Takoreći ne zna ni kako se zove, a nekmoli da bi se pitao je li ili nije sobom.
Pa tko onda našim životima određuje smjer i smisao?
Javnost određuje što jest i kako ima biti.
Kako?
Javno mnijenje odlučuje o načinu na koji nas se svijet tiče. Podložnost mnijenju ide do mjere da "zdrav razum" ljude lišava pameti. Nitko nije svoj, već sebi stran. Strani smo drugima, a i oni nama. Krivo prepoznavanje i međusobno nepotvrđivanje u ljudskosti je posvemašnje. Svi smo tako kako nas drugi hoće. Na sebe gledamo kao da si nismo svoji. Odnosno, gledamo i sudimo kao što se gleda i sudi. Primjerice, u slučaju nepovoljnog ishoda pozivamo se da smo samo postupali kako se pristoji. To jest, kako bi se i drugi vladali na našem mjestu. Svatko se vlada kao svi drugi, nitko kao on sam. Tako razvezani od odgovornosti postajemo rasterećeni i samouvjereni. Upravo tu otuđenu bezboravišnost javnost prezentira kao "ispravan" i "istinski" život. Tko ga dosegne, polučuje "smirenost" i "zadovoljstvo" sobom. Otuđenje umiruje, a propadanje u "uspjehu" pruža spokoj.
Ali u drugom dijelu knjige dajete konkretne naputke o pravom, autentičnom i razotuđenom životu?
Znam, no ni to nije baš ni tako lako ni jednostavno... Kome je do istinske promjene, a ne tek do pukih priča o "novom životu", mora biti jak u izdržavanju i prihvaćanju stvarnosti. Jer ružnoća stvarnosti zapravo je ružnoća nas samih. Naprosto, život je težak, a ljudi su slabi. I obje odredbe su suštinske, i po ljude i po život. Ne možemo ih ne uzeti u obzir kada procjenjujemo izglede ljudi. Utoliko, uvjet životne sabranosti je držati se po strani od svega tekuće dnevnog. Jer "uključiti se u život" zapravo znači dopustiti životu da nas pojede. A najgore što nas može zadesiti jest da u tolikoj mjeri budemo "uključeni u život" da u njemu "uspijemo".
Kako onda živjeti?
Razboritost života nalaže živjeti siromašno i sporo. Nema govora o uspješnom životu ako to nije spori život. Stvari na kojima radimo ionako nema mnogo. Ni prioriteta nema mnogo. Ne samo da ne možemo sve, možemo samo malo toga, ako i to. Ali ne umišljajmo ni da ima vremena jer, kao, godine su pred nama. Ako nešto zaista želimo, napravimo to dok smo još pri snazi i pameti. Ako je život proživljen, koliko god da je trajao, trajao je dovoljno. Ne postoji ništa žalosnije od starine opterećene godinama koja nema drugog dokaza da je živjela osim starosti.
Zvuči pomalo turobno. Nema u vas previše poetizacije života?
Zvuči kako zvuči, ništa tu osobno nisam kriv. Život je svakako daleko kompleksniji od svih naših konceptualizacija života. Mi si utvaramo ovo ili ono, ali život odlučuje da li ovo ili ono. Život je uvijek u pravu i njegova je zadnja. Ne bi nas sustigla kumulativna razočaranja da nismo u život u očekivanju upuhali ishode koji naprosto nisu baš bili previše vjerojatni. Da smo više mislili, a manje sanjarili život, manje bismo se u njemu razočarali. Sanjati je jedno, a živjeti drugo. Željeti je jedno, a moći drugo. Kriterij razlike je stvarnost: opora, tvrda, nepravedna, iracionalna, ali, nažalost, stvarna.
Zašto?
Svijet naprosto nije projekcijski ekran naših želja i nadanja. Naša nadanja idu u jednom, a život u drugom smjeru. I budući da stvari uvijek ispadnu loše, ne utvarajmo si kako smo rođeni za neku bolju sudbinu do upravo ove koja nam je dosuđena. Kome ona nije dovoljna, ništa mu nije dovoljno jer od ljudskosti potražuje nešto što ona nije i ne može dati. Ispravan svjetonazor lišava nas emotivne patnje, jer ona proizlazi iz nerealnih nadvjerovanja. Prenapuhana očekivanja imaju za posljedicu nepotrebnu emotivnu izranjavanost. Ali život je u pravu, a ne mi. Ništa ne može biti ni krivo ni nepravedno ako je život odlučio da to tako bude. Loši ishodi su sastavnica života s kojom on ide naprijed.
Kako se onda postaviti da bi nas manje boljelo, a više radovalo?
Naprosto, valja životu reći veliko "da" i prihvatiti sve. Prihvatiti da su svijet i ljudi kakvi jesu i voljeti ih kakvi jesu. Malo što mi tu možemo promijeniti. Za podnošenje životu nužnih nesretnih ishoda najpragmatičnije je prihvatiti da "sve što se događa, događa se nužno". Od drugih valja očekivati malo, ali zato od sebe mnogo. I ne žaliti ni za čime. Bolji bi bili kad bismo se manje nadali, a više suosjećali i voljeli. A kome je to malo, i kome malo nije dosta, ništa mu nije dosta. Tko ne može uživati u jednostavnosti male sreće, ne može uživati uopće.
To znači...? (prekida me)
... živjeti valja jednostavno! Ne posjedovati ništa što nismo spremni izgubiti. Budući da ne žalosti čovjeka siromaštvo, nego želja. Sreća sigurno nije u stjecanju i uživanju, nego u tome da se ne poželi. Nije siromašan onaj tko ima malo, nego onaj tko želi više. Kome je dovoljno premalo, nije mu nikad dovoljno. Jer našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo. Do životne sreće jedino je roditi se zdrav i ne oboljeti od gadne boleštine do tridesete. Drugo čemu se od lutrije života nadamo jest da nam se djeca rode zdrava i žive bez bolesti kroz djetinjstvo, mladost i ranu zrelost. Jači zahtjev na djecu jest onaj da ne umru prije nas. Sve ostalo u životu valja primiti kao milost i dar... I da vidiš kako je odmah život lijep.
Kakvi imamo biti mi kao ljudi da bi život proživjeli kako valja?
Ljudima je presudno biti svoj, pojedinac, osoba. Nema nam spasa ni životnog smisla ako nismo sami sobom, ako se nismo izgradili prema svojim težnjama i vrijednostima. Ništa nemamo ako sebe nemamo. Nema punog i pravog života ako nisi postao sobom. Ne može čovjek biti svoj rođenjem, nekim posebnim talentom ili karakternom crtom. Ne može se na silu i na izvanjsku volju biti svoj. Niti se to može zato što to netko drugi naređuje. Nema izvanjskih normi koje će potvrditi ispravnost naših postupaka. Ne mogu norme biti odgovorne umjesto nas.
Što to znači?
Baš svaki čovjek rađa se kao prvi čovjek. Kao da nikad prije nitko nije živio i kao da nikad poslije nitko neće živjeti. Siguran sam da nitko meni ne može reći tko sam i što trebam. Ne mogu ja biti tobom, nego samo sobom. Možemo biti zajedno, ali ne možemo biti jedan umjesto drugoga. Ako mislimo i kad mislimo, mislimo svako kao jedan. Što mislimo i osjećamo, utječe na ono što jesmo. Što zrelije razmišljamo i osjećamo, to bolji ljudi postajemo. Ali da bi mislili i bili, ne smijemo se bojati, posebno ne smrti. Jer kao masa ne mislimo, pa biti i misliti može samo pojedinac. Ustrojno smo sami, koliko god da skupa bili. Rađamo se, živimo i umiremo sami. Živimo li po drugima, odnosno živimo li život drugih, on se opet nama računa.
Knjiga je egzistencijalistički brevijar, filozofski "self-help" za intelektualce, što biste im poručili? Kako spasiti život, a kako sebe?
Da bismo spasili unutrašnje biće, moramo pojednostaviti život kako bi nam on po pitanju smisla bio transparentan. S razboritošću u vođenju života stojimo tako loše da sve što diše, kako bi uopće suvislo živjelo, mora momentalno početi živjeti jednostavno i skromno. Zato si više ne smijemo dopustiti igranje uloga za koje znamo da nisu ono što istinski želimo. Kad ovo jedino naše životno vrijeme prođe, neće više biti drugog vremena u kojem bismo bili svoji i pravi. Zato što je, tu je: što si, to si. Osim ovog našeg, drugog vremena neće biti. Svatko je svoj život i ništa povrh toga. Moj život je moj portret. Htijenja i želje koje se nisu obistinile, ne računaju se. Život naprosto valja zaraditi! Jer ne možeš biti, a ne biti.
Koji stav onda zauzeti?
Nitko od nas ni pred kime nema što glumiti da jest ono što nije i da ima što nema. Glas savjesti koji nam nečujno nalaže da imamo "biti nama samima", zapravo, jedino je što životu i sebi iskreno dugujemo. A sve ostale tzv. važne stvari naspram ovog dugovanja imaju drugorazredno značenje. Zaokret prema sebi i posvećenost nutrini nije iskaz sebičnosti, nego očajnički pokušaj dosega nutarnje sabranosti. Prije je to borba na život i smrt nego sebičnost.
Recept?
Dubok i viši život zahtijeva egzistencijalnu hrabrost za preokret k budnosti prema sebi. Prema višoj vrsti budnosti iliti obraćenju u savjesti naprosto, o tome ovisi jesmo li kao svoji živi. Nitko ne može biti namjesto nas niti odraditi život umjesto nas. Autentični ljudi društveno su asimetrični. Eskapizam je njihova furka. Tko živi "ukorak s vremenom", ne živi. Bez samoisključenja samoispunjenje nije moguće.
>> Pogledajte neustrašive "nebeske hodače" na visini od 40 metara
Shvaćanje da je život samo igrokaz koji nas odvaja od samih sebe je početak, zagrebavanje površine. Koliki je tek put do dublje spoznaje.