Nakon raznih Pokemona i Vitezova Mon Colle postoji tisuću razloga zašto s lakoćom možete zamrziti japansku animaciju. Agresivna i konfekcijska anima u kombinaciji s izuzetno iritantnim pričama doista može čovjeka natjerati da poželi kako nikada nije vidio animirane likove s golemim očima i sičušnim nosom.
No, s druge strane, svakodnevno bombardiranje lošim animiranim proizvodima samo još više potencira zadovoljstvo koje gledatelj dobiva s filmovima Hayaoa Miyazakija. Na Avanture male Chihiro čekali smo dobre tri godine da dođe u naša kina, a u to vrijeme morali smo slušati brojne hvalospjeve i gledati kako Miyazaki osvaja Zlatnoga medvjeda i Oscara.
I u Avanturama male Chihiro slavni japanski animator nastavlja s vlastitim preokupacijama kao što su ekologija i borba pojedinca, no u ovom filmu je i te kako vidljiv utjecaj Zapada na njegov rad. Ne samo u samoj priči koja neodoljivo podsjeća na Alicu u zemlji čudesa, već i u malim animacijskim otklonima od anime. To ne znači da je Miyazaki odustao do svojeg stila, naprotiv, film je prepun njegovih karakterističnih crteža, ali s nekoliko zapadnjačkih elemenata osvježio je svoj vrhunski stil.
Zanimljivo je da Miyazaki nije od Carrolla posudio samo okvir priče o djevojčici koja zaluta u čudnu zemlju već i halucinogenost događaja, pa se tako mala Chihiro susreće s brojnim čudnovatim likovima, a upravo u tim susretima najviše se može vidjeti kvaliteta Miyazakove imaginacije. Raznovrsnost likova uz vrlo dobar pregled priče inače je vrlo teško ostvariti, ali Japanc to radi s zapanjujućom lakoćom, koja omogućava da Avanture male Chihiro u istom trenutku budu i mistične i pristupačne.
No film nije bez mana. Malo usporeni ritam središnjeg dijela te pomalo hollywoodski odrađeni kraj primjedbe su koje bi se mogle uputiti Miyazakijevom djelu, ali te dvije sitne zamjerke nikako ne mogu narušiti cjelokupnu grandioznost tog višeslojnog filma, te nema pretjerane sumnje da će mala Chihiro s vremenom doseći ugled Carrollove Alice. (J. J.)
