Osvojiti trećeg uzastopnog “Fabijana Šovagovića”, cehovsku nagradu na netom završenom 23. Festivalu glumca, velik je uspjeh. Voditi privatno kazalište u zemlji u kojoj propadaju i profitabilniji poslovi još je veći uspjeh. Sve to uspijeva Marku Torjancu, rođenom glumcu i umjetničkom ravnatelju Planet Arta.
Planet Art izaziva interes publike već više od 10 godina. Zašto ste ga pokrenuli? U čemu je tajna? Kako birate teme?
Kad sam počinjao ranih 2000-tih nije bilo puno privatne inicijative, a repertoar javnih institucija zapeo je s jedne strane u ognjišarsko-slavljeničkom retro repertoaru, a s druge u larpurlartističkom, postdramskom i eksperimentalnom repertoaru, no problem je bio što se niti jedan repertoar (iako je bilo dobrih predstava) osim ponekih rijetkih iznimaka, nije bavio stvarnošću i s temama i sadržajima s kojima se susrećemo u našem životu, društvu, često tabuiziranima... Činilio mi se da nedostaje kvalitetan suvremen dramski repertoar koji se referira na našu stvarnost. Već prva dva teksta s kojima je Planet Art započeo “Velika Zvjerka” i “U posjetu kod gospodina Greena” preko noći su Planet Art učinile jednim od kazališta s najviše izvedbi u zemlji što je bila potvrda, ne samo dobre procjene, već i točnog osjećanja repertoara iz kojega je iznikao profil kazališta.
Biste li izdvojili neku od predstava?
Izdvojiti mi je teško ijednu. Svaka je imala važan razlog i dobro opravdanje za postavljanje. To je ono zbog čega me za svaku veže eros. “Plemena”, “Ritina škola” i “Freud” su, uz “Stilske vježbe” zadnjih godina najizvođenije. Interesa ima i za “Veliku zvjerku”, “Tko je ovdje lud?”, “Zečju rupu” i druge naslove, no, nažalost, nemamo u Zagrebu dovoljno termina scene kako bismo ih sve mogli izvoditi u skladu s interesom koji postoji.
Što Vam je najveća satisfakcija?
Taj interes za dramu je, u stvari, najveća nagrada, jer već više od deset godina dokazujemo da nije istina da živimo u društvu zainteresiranom samo za eskapističke sadržaje, već da je, naprotiv, kvalitetna drama zanimljivija od površne zabave. Kad pogledam dosege svih predstava i povratnu informaciju gledatelja koju svakodnevno dobivam na razne načine, mogu reći da sav posao ima smisla. Utjecaj i korist kazališta i uopće umjetnosti za zajednicu je mjerljiva. Zbog toga sve pametne države ulažu u kulturu.
Za razliku od državno dotiranih kazališta, ne smijete si dopusti promašenu predstavu.
Jedna od prednosti ozbiljnijeg planiranja ili bar promišljanja repertoara jest dosljedno slijeđenje profila kazališta, njegovih tema, sadržaja... Zbog toga se, vjerujem, ne događa promašena predstava. Radije neću izaći s premijerom nego biti nezadovoljan. No, to zahtijeva stalnu uključenost u sve: u kreativni proces od samog početka i prihvaćanje producentske, tj. ravnateljske uloge kao kreativnog ishodišta repertoara i prvog odgovornog za rezultat. Onaj tko vodi kazalište mora imati jasnu viziju što želi s njim u svakom smislu: idejnom, strateškom, repertoarnom, personalnom, produkcijskom, organizacijskom... To znači imati kontrolu nad svime; nad cijelim velikim sustavom, od ideje do realizacije. To je velik angažman, no to je jedina garancija za kazalište bez promašenih predstava. Ili bar s minimalno. Puna odgovornost i sloboda u kreaciji, no i odgovaranje rezultatima.
Umjesto zloglasne “čim čujem za kulturu, hvatam se za pištolj”, danas bi se moglo reći “čim čujem za kulturu, hvatam se za politiku”. Zašto je tome tako?
Zato što je kultura područje slobode govora i kao takva puna sukoba. Ona je kod nas kontrolirana oduvijek. Teško se privikavamo na slobodu i drukčija mišljenja, jer smo godinama vođeni kao sekta s neblagonaklonim odnosom prema kritičkom razmišljanju, što se odrazilo i na kulturu. Zato je već jako dugo, nažalost, naš najveći problem – vrijednosni. A o njemu ne može biti kompromisa. To su temelji civilizacije kojoj, barem deklarativno, želimo pripadati. No, gubeći vrijeme baveći se tim elementarnim vrijednosnim pretpostavkama, mi nikako da počnemo graditi kulturu i pozitivnu svijest ambicioznijim zamasima, mimo pojedinačnih, sporadičnih pokušaja. Mi kao da stojimo u nekom “predvorju” kulturnog djelovanja zaustavljeni sukobima oko elementarnih pretpostavki civiliziranog društva koje, da stvar bude gora, diktira politika koja se opire pravim strukturalnim i organizacijskim promjenama u kulturi. Zbog tog nedostatka političke volje da se učine promjene, kultura se i ne može razvijati. A tome da prepreke nisu slučajne, svjedoči i odsutnost volje za uvođenje bilo kakvih evaluacija za dodjelu sredstava, čime bi se dokinula praksa dodjeljivanja sredstava “svojima” i kažnjavanja “onih drugih” ili međusobnog servisiranja, pri čemu oni koji nikome ne pripadaju uvijek, bez obzira na vlast, prođu jednako loše. Bez obzira na rezultate. Uvijek kažem da se u Hrvatskoj u svemu uspije isključivo “usprkos” sustavu, a ne “zahvaljujući” njemu. On je tu kako bi te nagovorio da odustaneš.
U čemu je razlika između privatnih kazališta u svijetu i kod nas?
U zapadnom svijetu, kojem želimo pripadati, neovisna kazališta i uopće neovisna kultura čini najmanje više od 50 posto produkcije.
Zašto je to tako?
Zato što neovisna kultura za daleko manje novca proizvede daleko više kvalitetnog programa, pridonosi stvaranju umjetničke kompeticije i za rezultat ima izvrsnost umjetničkog programa uz zaposlenost, jer čim počne djelovati, kazališni projekt odmah počne zapošljavati ljude. Amerika, primjerice, ima olakšice za ulaganje u kulturu i tamo je postalo dio poslovne i opće kulture ulagati u neprofitni sektor kao vraćanje duga zajednici. U Češkoj su ‘91. drastično smanjili broj subvencioniranih kazališta (što mi ne bismo željeli na taj način ni u tom opsegu), sredstva su preusmjerili u neovisnu scenu, tj. projektno financiranje što je, zahvaljujući transparentnosti i jakim evaluacijama, rezultiralo današnjom kazališnom scenom u Pragu, koji ima 1,2 milijuna stanovnika i 150 kazališta. Kod nas je problem što ne postoji minimalna politička volja za poticaje kulturnog poduzetništva. Prvi korak bi bio da se javne ustanove racionaliziraju za samo 10 posto u sljedećih nekoliko godina i da se taj novac preusmjeri u subvencioniranje neovisne scene i njezine logistike koja više nigdje ne zadovoljava potrebe lokalnih zajednica, pa ni u Zagrebu.
