Brojni, uglavnom televizijski dokumentarci o prirodi navikli su nas na
određeni popularno-znanstveni pristup u kojem se gledatelju nastoje
rastumačiti navike, ponašanje i "životna filozofija" glavnih junaka. U
većini slučajeva riječ je o zanimljivim ostvarenjima, no ona, zapravo,
nisu rađena uz filmski način razmišljanja. Filmska tehnika u njima je
iskorištena kao sredstvo.
"Bijeli planet" filmskom se tehnikom koristi kao izrazom. Svojevrstan
kolaž gotovo impresionističkih, međusobno slabo povezanih crtica iz
života životinjskog svijeta na Arktiku izgrađen je od niza dojmljivih
kadrova, i to ne nekih fensi-šmensi dometa suvremene tehnologije, nego
onih napravljenih prema starom dobrom principu izbora dobrog kuta i
uporabe odgovarajućeg objektiva, a sve u pravo vrijeme i na pravom
mjestu.
Obilje tihog uzbuđenja ponudit će, primjerice, nepomične slike snijegom
i ledom okovane prirode. Iako "sasvim obične" snimke, njihovo trajanje,
smještaj i način na koji su snimljene kao da govore više od onoga što
vidimo. Premda pokazuje mnogo toga što se od takvog filma očekuje,
"Bijeli planet" to čini na neočekivan način, onaj koji već dugo nije "u
modi".
Napravljen osvježavajuće staromodno, pokretnu sliku ne rabi kao
ilustraciju teksta, nego ona govori sama za sebe, a pripovjedačev
komentar sveden je gotovo na najnužnije. Uz to, njegovom šturošću
nenametljivo se stvara dojam pojačane napetosti, jer, naviknuti da brzo
dobijemo tumačenje onoga što vidimo, ovdje gledamo "bez uputa". A
neizvjesnost raste.
Tko su, primjerice, ta simpatično ružna albino-stvorenja i zašto plešu
taj podvodni balet? Djelomičan odgovor riječ je o bijelim
kitovima, belugama stiže tek nakon nekoliko nijemih minuta,
popraćenih samo nestereotipnom, odlično pogođenom glazbom (Bruno
Coulais), u kojima smo bili prisiljeni mnogo toga sami nadopuniti.
Različito od, primjerice, prošlogodišnjeg dobrog, ali precijenjenog
francuskog životinjskog hit-dokumentarca "Carsko putovanje" koji je
vukao niz poteza usmjerenih na dopadljivost, "Bijeli planet" vjeruje u
snagu filma i u gledateljevu želju za aktivnim sudjelovanjem. I vrijedi
ga pogledati na velikom platnu jer je za njega i napravljen. (J. H.)
Bijeli planet
LA PLANETE BLANCHE, dokumentarni, 86 min., Francuska, 2006.; BAC/Pa-dora; R: Jean Lemire, Thierry Piantanida, Thierry Ragobert