Ogromna masa ljudi u subotu je kasno navečer u Kaunasu, drugom po veličini gradu Litve i jednom od tri ovogodišnje europske prijestolnice kulture, odgledala spektakularnu predstavu simboličnog naziva "Ušće ili spajanje tokova". Vrijeme je bilo i više nego nenaklonjeno. Veći dio dana padala je kiša, povremeno je i grmjelo, navečer je zapuhao jaki sjeverni vjetar, a predstava je održana na ušću rijeke Neris u plovnu rijeku Nemunas, na prostoru gdje su vjetrovi po definiciji snažniji. Temperatura se spustila ispod deset stupnjeva, ali se u velikom parku Santaka nedaleko od stare kaunaške gradske jezgre okupilo nekoliko desetaka tisuća ljudi. I to u gradu koji ima "samo" 300.000 stanovnika.
Raskošnu predstavu koja je središnji dio trilogije kojom se želi inaugurirati izmišljeni mit o čudovištu iz Kaunasa (pa je izrađena i skulptura tog čudovišta, a izložen je i njegov keramički zub uz koji su se mnogi slikali), možda je pogledalo i 50.000 ljudi!? Dakle gotovo svaki šesti stanovnik grada koji se geostrateški nalazi u klinču između Lukašenkove Bjelorusije i ruskog Kalinjingrada, teritorija pod vlašću Kremlja koji se usjekao duboko unutar zemalja članice Europske unije i NATO pakta, što u uvjetima agresije na Ukrajinu i nije baš utješno. Stoga ne čudi da je u predstavi bila primjetna mirotvorna simbolika, od bijelih golubica, pa do ruku sklopljenih u molitvu.
A sama multimedijalna predstava doslovno je održana na i u vodi, ali i iznad toka moćne rijeke Nemunas, koju je jednom davno morao prijeći i Napoleon Bonaparte u uzaludnom pohodu na Moskvu. Publiku je ostavila bez daha. Bilo je tu lasera, svjetlosnih skulptura, vatrometa, čamaca svih vrsta s kojih su pjevale litavske i strane pjevačke zvijezde, akrobatski raspoloženih skutera koji su se natjeravali po hladnoj rijeci, raznih ljudi obučenih u skafandere koji su doslovno nadlijetali rijeku... Pred publikom su bile i tri pozornice s glazbenicima koji su u najšarenijem mogućem glazbenom spektru od opere i mjuzikla, pa do popa, rocka, tehna i etno zvukovlja, davali ritam predstavi koje se ne bi posramilo niti pokoje ambicioznije svečano otvaranje Olimpijade. Među njima je, primjerice, bila i Ukrajinka Jamala. A čitavom je gotovo jednosatnom virtuozno sinkroniziranom predstavom dirigirao glumac Darius Svobonas uravnoteženim glasom, obučen u stilizirano bijelo odijelo, kao dirigent bez dirigentskog štapića koji povezuje ponekad i nepovezivo. Tekst koji je izgovarao bio je prepun pitanja na koja su odgovore trebali dati gledatelji, svaki za sebe te su tako bili uključeni u najmasovniji program litavske europske prijestolnice kulture.
Performansom, čiji je prvi dio održan uz svečano otvaranje prijestolnice u siječnju, nazvanom Konfuzija, dok će treći završni u studenome imati naziv Ugovor, umjetnički rukovodi britanski redatelj i pisac Chris Baldwin, koji je bio i kreativni direktor EPK u irskom Galwayu (koji je bio prijestolnica 2020., kao i Rijeka, te je zbog korone prošao prilično loše), ali i kurator performansa u poljskom Wrocławu 2016. godine. Litavci su išli na sigurno, birajući čovjeka koji se potvrdio u projektima na otvorenome koji moraju zadovoljiti publiku raznolikog ukusa i potreba.
Uostalom, glavni moto Kaunasa kao kulturne prijestolnice je – Od privremenog do suvremenog. Organizatori su htjeli pobjeći od prevelikog naglašavanja tragične kaunaške povijesti koja je samo u 20. stoljeću bila obilježena i nacističkom i sovjetskom diktaturom. A te su surove diktature brutalno prekinule gradski preporod koji je počeo u trenutku kada je nakon Prvog svjetskog rata Litva obnovila državnost i to s Kaunasom kao glavnim gradom. Tada je taj grad dobio na tisuće vrijednih modernističkih građevina, od kojih su neke bile građene i za strane ambasade (npr. američke, talijanske, vatikanske). Grad je dobio i zgradu državnog Parlamenta i predsjedničku, doduše liliputansku palaču, imao je više od deset sinagoga te bio sjedište iznimno brojne židovske zajednice koja je imala svoje vrtiće, škole, bolnicu pa i sveučilište, a bile su tu i jake njemačka i poljska zajednica. Godine 1922. osnovano je i Sveučilište u Kaunasu, prvo na litavskom jeziku koje ove godine slavi stoti rođendan, što se također dobro uklopilo u projekt prijestolnice kulture koji ima podosta neobičan koncept.
– Naše gradske vlasti su zaključile da imamo dosta kulturnih objekata i kulturne infrastrukture, pa je odlučeno da se novac za projekt kulturne prijestolnice što je više moguće ulažu u ljude - priča nam Egle Rytmetyte, koja je bila odličan domaćin za tridesetak stranih novinara koji su se četiri dana intenzivno družili u Kaunasu. Niti u budžetu organizatori iz Kaunasa nisu pretjerivali, iako Litva ima viši BDP od Hrvatske, a poznata je i po najvećem privrednom rastu u Europskoj uniji. Tako su za čitav petogodišnji period priprema i održavanja projekta EPK izdvojili 24 milijuna eura, što je prilično racionalno. U prošlosti su gradovi za svoje domaćinstvo znali izdvajati puno veće iznose koji su išli i do 120 milijuna eura, iako je bilo i štedljivijih gradova čiji su budžeti stali na brojci od dvanaest milijuna eura.
No, iako nema velik budžet, Kaunas, grad poznatog košarkaškog kluba Žalgirisa (ovih je dana doživio dva poraza) koji ima divnu suvremenu dvoranu na otoku rijeke Nemunas, ima bogati program. Tako trenutačno ugošćava čak četiri velike izložbe i to instalaciju Lennonove udovice Yoko Ono s ljesovima iz kojih raste drveće izloženu u jednoj kaunaškoj banci, retrospektivu poznate srpske umjetnice Marine Abramović, koja je izazvala veliku pažnju javnosti iako puno ljudi misli da je rodom iz Rusije te izložbu poznatog južnoafričkog umjetnika animacije, ali i performansa Williama Kentridgea kojeg zovu i južnoafrički Picasso, a čiji su roditelji iz Kaunasa. Sam Kentridge do ove izložbe koja svojim glazbeno osviještenim instalacijama podsjeća i na aparthejd, ali i na spomenike s kaunaškog židovskog groblja, do ovog projekta nije bio u Kaunasu. Tu je i aktualna izložba o kaunaškoj 1972. godini kada je zamrlo kratkotrajno buđenje iz komunističkog sovjetskog stiska i barem ono kulturološko približavanje Zapadu. Izložba s puno slika, ali i svakodnevnih odjevnih predmeta postavljena je u velikoj zgradi stare pošte čija je budućnost još uvijek neizvjesna. Ali nekako vjerujem da će je gradsko vodstvo namijeniti umjetnosti. Iako nije završio sve radove na svojim starim ulicama i trgovima (iz kojih izbacuje kaldrmu), Kaunas djeluje kao grad koji brine o baštini i kulturi, a ne o praznim ispolitiziranim parolama.
Park Santaka -- to ime također je opća imenica, ona posve odgovara hrvatskomu sutoka (sutok, također i u drugim slavenskim jezicima). Da, dva baltička jezika, litavski i latvijski, blisko su srodna slavenskima. Ne da se radi o međusobnoj razumljivosti, ali bliski su.