Kad se ugasi rasvjeta u dvorani, nastupa vrijeme iluzije kojom vlada glumac. Moć je pozornice golema, ona je možda samo 'orahova ljuska', no glumac je njezin neosporni vladar". Tako je 2010. godine kao izbornik 17. Festivala glumca zborio Ivo Gregurević, jedan od najboljih hrvatskih glumaca svih vremena koji je iznenada preminuo drugog dana 2019. godine. A imao je samo šezdeset šest godina i mogao je odglumiti još brojne uloge i na filmu i na televiziji, a zašto ne, i na kazališnoj sceni, na kojoj je također bio podjednako briljantan i upečatljiv kao i na filmskom platnu ili TV ekranima.
Ali, ako se netko u svom relativno kratkom životu doista naradio, onda je to bio Gregurević. Istina, glumio je s lakoćom. Obožavali su ga filmski redatelji različitih generacija jer s njim nije bilo puno ponovljenih scena. Gregurević je, jednostavno rečeno, bio glumčina od glave do pete. Prirodan. Nenametljiv. Karizmatičan. Pravi panonski kauboj. A sadržajan. Pomalo i opasno nepredvidiv. Ali stvaran, poput života samog. Nikada papirnat. I nikada preglumljen. Ljudina. Dostojni nasljednik velikog Fabijana Šovagovića.
No, iza njega je u profesionalnoj karijeri dugoj četrdesetak godina (prva mu je uloga na trećoj godini glumačke akademije bila u filmu "Ne naginji se van" Bogdana Žižića kada je dobio nagradu žirija u Puli i nagradu za debitanta na festivalu u Nišu), kako je sam izračunao, više od 220 uloga!?
Rekorder u nagradama
Najviše ih je bilo na filmu gdje je broj uloga oko devedeset, ali i u brojnim TV serijama i napose TV filmovima, a tu je i više od trideset uloga u kazalištu. Samo na sceni matičnog Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Gregurević je igrao u dvadeset jednoj predstavi. Prvi puta kao Plakater/Mitar u Spaićevoj verziji Marinkovićeva "Kiklopa" 1986. godine, a posljednji put kao Prolaznik u Čehovljevu "Višnjiku" pod režijskom palicom Vite Taufera 2013. godine. Najviše pohvala, ali i nagradu Hrvatskog glumišta, dobio je za ulogu Rica Verrija u hvaljenoj i popularnoj predstavi "Večeras se improvizira" Luigija Pirandellija koju je režirao Zlatko Sviben 2002. godine.
No, dobio je Gregurević i još dvije nagrade Hrvatskog glumišta za uloge u TV dramama, baš kao što je uz Ljubišu Samardžića i rekorder po broju osvojenih Zlatnih arena u Puli za glavne uloge. Osvojio ih je čak četiri, uz još jednu za epizodnu ulogu u filmu "Tri muškarca Melite Žganjer" u režiji Snježane Tribuson.
No, ne bi trebalo zaboraviti ni da je Gregurević jednom u životu bio i Hamlet i to na Dubrovačkim ljetnim igrama predratne 1990. godine u režiji mađarskog redatelja Laszla Babarczyja, da je glumio u predstavi "1984." koju je po Orwellovu predlošku u Teatru ITD 1976. režirao Nenad Puhovski, ali i da je glumio Mačka iz Brešanove "Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja" u režiji još jednog velikog glumca Mustafe Nadarevića u Kerempuhu, kao što je u Kerempuhu bio i odličan Hlestakov u Magellijevoj režiji Gogoljeva "Revizora" premijerno izvedenoj još prije dvadesetak godina.
Velika je šteta da Gregurević još češće nije glumio u teatru jer su mu i glumački počeci, osim dječačke fascinacije kaubojskim filmovima, bili vezani baš uz teatarsku pozornicu i vinkovačko kazalište u koje ga je usmjerio veliki teatarski zaljubljenik Himzo Nuhanović, Gregurevićev umjetnički otac.
A u čemu je bila tajna neviđene Gregurevićeve popularnosti i to među najrazličitijom mogućom publikom? Najbolje je to objasnio on sam u tekstu koji je napisao kao izbornik Festivala glumca prije osam godina.
"Predstave koje nas se izravno tiču privilegiran su prostor i odgovarajućih glumačkih kreacija: vjerodostojan - komičan, patetičan, dirljiv - 'čovjek iz susjedstva', kad je njegov lik realiziran tako da ga prepoznajemo, i možda uspoređujemo s nekim koga smo jednom sreli ili nekad upoznali, te s njime suosjećamo, patimo i smijemo se - jednako je u interpretacijskom smislu vrijedan pozornosti i divljenja kao i bilo koji stanovnik korpusa klasične dramske baštine".
Tisuću Đuka Begovića
E baš takav čovjek iz susjedstva bio je Gregurevićev televizijski nenadmašni katastarski službenik Marko Kosmički u glumačkom duetu s veličanstvenom Verom Zimom, takav je bio njegov Đuka Begović kojeg je odigrao više od tisuću puta, takvi su bili njegovi prepoznatljivi likovi gastarbajtera, ali i njegov i Grlićev te Kušanov Čaruga, Smojin Netjak ili pak ostarjeli silovatelj Ivo iz mračnog filma "Kosac" u kojem je Gregureviću partnerica bila Mirjana Karanović.
Oko Ive Gregurevića uvijek su se ispredale kojekakve priče. Bio je neuhvatljiv novinarima i pomalo nerazumljiv političarima. Najbolje se osjećao u ribičkoj odjeći, iako je i u smokinzma izgledao opušteno i frajerski. Svjetla medijskih reflektora punih je dvadeset i tri godine privlačio u rodno Orašje (rođen je u Donjoj Mahali nedaleko od Orašja), gdje je pokrenuo Festival hrvatskog filma koji je ljude dirao duboko u dušu i to ne samo zbog tamburaša, fiša i rakije. Ljude je osvajala Gregurevićeva umjetnička i glumačka vizija. Njegova ukorijenjenost u zavičajnu Posavinu. I njegova iskrena i skromna autentičnost. Gregurević nije morao glumiti glumačku zvijezdu jer je glumačka zvijezda bio. I ostao.
>> Pogledajte koje su najveće uloge Ive Gregurevića
Posavina majka primit ce svoga Ivu u zagrljaj.