Kad je prije točno godinu dana u koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski nakon dugo godina stigla Bisera Veletanlić, na koncert s Gabi Novak i dva pijanistička virtuoza, Matijom Dedićem i Vasilom Hadžimanovim, mogli smo se podsjetiti na onu legendarnu izjavu Arsena Dedića da je “zabavna glazba nekad zaista bila zabavna, a danas je sve samo ne zabavna”.
No da ne bi bilo zabune, i taj koncert pokazao je ambiciozno džezističko, ozbiljno lice primadona nekadašnje zabavnoglazbene scene i pop-glazbe, čiji su dometi i karijere i nekada bili daleko viši od, čast izuzecima, ostatka konkurencije.
Stoga je već od dolaska na scenu dugotrajan pljesak pokazao je da se i mlađa i starija publika ili sjeća ili želi sjetiti nekadašnje zabavne glazbe, prije nego što ju je osamdesetih godina pokopao dotok kiča, narodnjaka i poslije turbofolka. Naime, i Gabi i Bisera bile su izuzetak od pravila, gornji dom estradne scene, sjajne pjevačice koje su podizale standarde i nisu se uklapale u općeprihvaćene prosjeke prevladavajuće estradne stvarnosti.
Stoga je svaki “bofl” pjesmuljak, kojima smo obilovali od sedamdesetih nadalje po zabavnoglazbenim festivalima, bio lakše probavljiv, znajući da se neke pjevačice poput njih hrabro nose s višim estetskim i životnim kriterijima. I to u vrijeme kad “ženska prava hoću”, pokret “#me too”, potpisivanje Istanbulske konvencije i ostale danas moderne akcije nisu još bile ni na vidiku.
Dapače, kad pogledate karijere boljih, danas popularnih mlađih pjevačica, shvatit ćete da korijene prezentacije svoje današnje glazbe vuku upravo iz pjevačkog tretmana koji su Gabi, Bisera, Radojka Šverko, Josipa Lisac (kao nešto mlađa), Meri Cetinić, Tereza i druge tadašnje zvijezde prakticirale na festivalskoj i zabavnoglazbenoj sceni. Samo, ove danas susreću se s još zagađenijim okolišem u kojem “sise i guzice” odnose primat nad radom i vrijednošću, a protiv tih se atribucija teško boriti za pažnju javnosti.
Tada je bila riječ o prvobitnoj “akumulaciji estradnog kapitala” bez prethodnih uzora, timova menadžera i PR agenata pa su i svi kičasti aranžmani, slatkasti refreni ili srcedrapateljni tekstovi bili dug vremenu, ali više autora pjesama nego pjevačica. One su, poput Bisere Veletanlić, svoj posao odradile najbolje što su mogle u okvirima scene kakva je bila pa većina tadašnjih hitova izvedenih danas, u drukčijim, primjerenijim aranžmanima, pokazuje koliko su pjevačice poput Veletanlić bile kompatibilne s autorima od Kornelija Kovača do Arsena Dedića i Gorana Bregovića.
Primjerice, danas mnogi ni ne znaju da je prvu verziju pjesme “Lipe cvatu, sve je isto k’o i lani”, pod imenom “Šta ću nano, dragi mi je ljut”, 1975. godine snimila i otpjevala upravo Bisera Veletanlić. Ali, nije ona “krivo” pjevala, nego je Bregović 1984. godine promijenio svoj “krivi” i bedasti stari tekst, shvativši da u rukama ima potencijalni novi hit.
Stoga nije čudno da se dugo čekana i potrebna nova kompilacija “Bisera” (Croatia Records) na CD-u i vinilu (ljubičastom, dakako) – a donosi jedanaest evergreena koji i danas djeluju kao dostojanstveni spomenik kulture spram okolne bižuterije koja nas je zatrpavala i tada i sada – među najprodavanijim diskografskim izdanjima godine. Još jedan sjajni prvotimac iz šezdesetih, Drago Diklić, nedavno se reaktivirao i na nekoliko koncerata, uključujući i prošlotjedni u dvorani Vatroslava Lisinskog, posvjedočio da su vodeći protagonisti zabavnoglazbene scene šezdesetih i sedamdesetih danas važni poput domaćih Tonyja Bennetta ili, u slučaju Bisere Veletanlić, Dusty Springfield.
Drugim riječima, ne govorimo o nikakvoj nostalgiji, nego o zdravom razumu i činjenici da je nekadašnji bolji dio civilne, građanske kulture i uljuđene zabave imao daleko pozitivniji utjecaj na razvoj tadašnjeg društva, kao što ga i današnji bofl od turbofolka na više ima na nazadovanje današnjega. U mnogim elementima otišli smo unazad umjesto naprijed, s proširenom infekcijom “drvene” estradne pedagogije koja ne poznaje sofisticiranost.
Ili, kako je zapisao Peca Popović na ovitku kompilacije Bisere Veletanlić; “Te pjesme više su od nekoliko minuta glazbe i predivne interpretacije. Glasa! Riječ je o uspomenama na koje se uvijek možeš vratiti bez grimasa i grča na licu (…) U vremenu i zemlji gdje se svaka silikonska šuša proglašava za divu, Biseri su sasvim dovoljne riječi velike Sare Vaughan: ‘Bijeli ljudi u Americi ne znaju pjevati kao ti’”.
