Iako je s dva filma u dvije godine donedavno slovio kao jedan od najproduktivnijih hrvatskih filmaša, Lukas Nola na određeno će vrijeme zapostaviti karijeru kako bi pomogao kinematografiji. Posljednjih mjeseci dospio je na dvije odgovorne funkcije, član je ministarskoga Vijeća za film i kinematografiju te predsjednik Organizacijskog odbora Dana hrvatskoga filma. Nije morao dugo čekati da bi shvatio kako one nisu uvijek najugodnije. Njegovo je, naime, predsjednikovanje 11. danima hrvatskoga filma, koji sutra počinju u zagrebačkoj Kinoteci, obilježeno razglašenim skandalom - protestom Nenada Puhovskog, šefa producentske kuće Factum, protiv prikazivanja po njemu spornog filma "Amacord 1991 - 2001." na samom otvaranju Dana.
- Riječ je jednostavno o nesporazumu. Prof. Puhovski govori o "svečanoj projekciji", a ja o "svečanom otvorenju", dakle nečemu gdje se drži govor i svira se himna. Kad smo slagali program, nisam imao namjeru raditi favorizirane ili nefavorizirane projekcije, filmove smo slagali prema minutaži i zaista nismo gledali koji je film u kojem terminu. Međutim, moram priznati da mi je draže da se o filmu govori, makar i kroz skandale, nego da Dani prođu u tišini i ignoranciji.
Na mjesto direktora došli ste samo nekoliko mjeseci prije početka festivala. Jeste li uspjeli ostvariti svoje zamisli?
- Na žalost, ne puno. Imao sam iluziju da su Dani nakon jedanaest godina puno uhodaniji. S njima se i do sada dosta eksperimentiralo, a u budućnosti ih vidim kao nešto sasvim drugačije. U ovo smo kratko vrijeme uspjeli napraviti male pomake i to u smislu selektiranja i stvaranja blokova programa. Za velike promjene nije bilo vremena, morali smo biti brzi i ekspeditivni.
Kakva bi trebala biti budućnost Dana hrvatskoga filma?
- Idealno bi bilo da se Dani hrvatskoga filma i Pulski filmski festival, odnosno festival dugometražnog igranog filma, spoje u jednu manifestacijuS, otprilike onako kako Slovenci to rade u Portorožu. Dao sam Ministarstvu kratki prijedlog za budućnost, u kojem predlažem da se te dvije manifestacije spoje, da se napravi natječaj za profesionalnog producenta koji bi organizirao festival i da se napravi natječaj za grad koji bi to organizirao, a Ministarstvo bi na prijedlog Vijeća za film i kinematografiju odobrilo umjetničkog direktora koji bi imao mandat najmanje dvije godine.
Možda se takav program čini radikalnim jer će mnogi prigovoriti da nema više Pule, no i Pula se može javiti na natječaj. Mislim da bi time modernizirali festival, koji bi bio jeftiniji i pregledniji. Uostalom, ne treba otkrivati toplu vodu. Ako to funkcionira kod Slovenaca, zašto ne bi funkcioniralo kod nas?
Što bi to značilo za Pulski filmski festival?
- Koliko god meni Pula bila draga, ona je ipak posljednji jugoslavenski relikt. Ona gubi smisao ako ne traje petnaest dana i nema gomilu gostiju, a to nije moguće zato što smo u ovakvoj financijskoj situaciji i zato što ima tako malo filmova. Ne smijemo se zacementirati, moramo biti otvoreni novim idejama. Stvari se mogu napraviti modernije i jeftinije.
Koliko Vam u umjetničkom smislu škodi čelno mjesto na Danima i djelovanje u ministarskom Vijeću za film?
- Užasno puno. Više no što mi oduzima vrijeme za kreativan rad, škodi mi financijski. Za Dane radim volonterski, a u Vijeću primam naknadu od 500 kuna mjesečno, tako da moram misliti kako prehraniti ono dvoje nejačadi kod kuće. Jedva čekam da ova intenzivna faza završi.
Jeste li zadovoljni dosadašnjim radom Vijeća?
- S nekim stvarima apsolutno nisam zadovoljan, ali kako sam legalist i s obzirom na to da smo zatekli takvo stanje, stali smo iza svega onoga što su povjerenici dosad odobrili.
Time sam söam sebi onemogućio dvije godine bavljenja filmom, osim ako ne pronađem alternativna sredstva. S te strane nisam zadovoljan jer se osjećam frustrirano i ponekad mislim da sam lud, jer preko stola gledam nekoga tko će snimati film, a nije to po mojem mišljenju zaslužio. No, s druge strane, komunikacija u Vijeću jako je dobra i konstruktivna pa se neke stvari doista počinju mijenjati. Žao mi je što neke stvari nećemo moći mijenjati brže. Mislio sam da će naši rezultati biti vidljivi za šest mjeseci, ali kako stvari stoje, prave će promjene biti vidljive tek potkraj 2004. godine.
Josip JURČIĆ
