Dok je lik samodopadnog londonskog frajera s ulice Alija G-a u izvedbi britanskog komičara Sache Barona Cohena filmom "Ali G u Parlamentu" (2002.) prelazak s TV-a u kina ostvario razmjerno mlako, Cohenovo drugo komično izdanje, kazahstanski novinar Borat Sagdiyev, "Boratom" na veliko platno ulazi u velikom stilu. Kao neki ubrzani "Lenjingradski kauboji idu Amerika" (1989.) Akija Kaurismakija, "Borat" kroz niz vinjeta skicira susret "egzotičnog" stranca s obećanom zemljom.
Humoristična je taktika sljedeća: Cohen u liku Borata ulazi u stvarne situacije i razgovara s autentičnim ljudima, čime je ostvaren prilično genijalan spoj igranog i dokumentarnog, neka vrst polulažnog dokumentarca ili skrivene kamere. Došavši iz zaostale i siromašne, zatucane sredine, Borat, primjerice, podređen položaj žena smatra najnormalnijom stvari. Kada ga netko uvjerava u suprotno, on neće pokušati dokazati kako je u pravu, nego će se smijuckati u nevjerici te otvoreno i iskreno postavljati pitanja koja se u razvijenim, kulturnim zemljama smatraju bezobraznima.
Ili samo potpuno neočekivanima, kao onda kada Borat nešto shvati doslovno pa, primjerice, prigodom kupovanja automobila znatiželjno traži da mu prodavač pokaže gdje se točno u vozilu nalazi "magnet za pice". Iako se može činiti kako se Boratovi štosovi ne razlikuju previše od priprostog "zahodskog humora" kakvim nas često časte silom duhovite američke komedije i parodije, ovdje je riječ o inteligentno koncipiranom humoru usmjerenom na izazovno podbadanje konvencija koje u obliku, primjerice, pristojnog ponašanja, prečesto služe samo kao maska prihvatljivosti predrasuda i razmišljanja podjednako groznih kao što su Boratova.
Nepretenciozno jednostavan, režiran prigodno lakom rukom, izgledom poput kakvog ružno snimljenog niskoproračunskog poluamaterskog poluart filmića, "Borat" humor gradi na jednostavnom, politički (krajnje) nekorektnom ismijavanju svega i svačega, ali ponajprije i u podjednakoj mjeri primitivizma i snobizma. I pritom nasmijava do suza. (J. H.)
