Smrt djeteta jedna je od najtežih situacija u kojima se čovjek može naći. Psiholozi bi to mogli bolje objasniti, no ja sam u tim okolnostima stvorio duboko uvjerenje da je moj sin još uvijek tu, da me nikad nije napustio. Nedostaje mi jedino njegov fizički zagrljaj – kaže mi redatelj Branko Ivanda, s kojim sam se susrela u povodu izlaska knjige "Bol i druge priče" njegova pokojnog sina i suradnika, redatelja Nikole Ivande.
Kako ste odlučili objaviti knjigu priča svojeg sina?
Nikola je uvijek bio talentiran za pisanje. Ponekad bi objavio neku priču, čak je upao i u antologiju časopisa Plime, no kako je jako puno snimao, a znamo da pisanje zahtijeva puno vremena i razmišljanja, većinu svojih priča nikada nije završio. Nakon što se dogodilo to što se dogodilo, odlučio sam prikupiti njegove priče kako bih ljudima pokazao taj njegov talent. To se pokazalo teškim zadatkom jer Nikola je bio vrlo šlampav, dva je računala uništio zalivši ih kavom pa smo iz njih morali čupati hard diskove da spasimo njegove priče. U tome mi je puno pomogao naš prijatelj i kompjutoraš Nikola Barlović, a u traženju bilježnica i zapisa Nikolina nevjenčana supruga Martina Čačić. Od svega što smo pronašli odabrao sam 15 kratkih priča, fragmente jednog neobjavljenog romana i tri filmske priče koje Nikola nikad nije stigao snimiti. Kao čitatelj, a ne kao otac, moram reći da su to odreda vrlo zanimljiva djela.
Vi ste i sami za tu knjigu napisali jednu priču?
Umjesto predgovora u toj sam formi ispričao o Nikolinu i mojem zadnjem posjetu New Yorku, gdje smo s groba pisca Isaaca B. Singera ukrali dva kamenčića: on crni, a ja ružičasti. Nakon Nikoline smrti vratio sam se u New York i Singeru odnio dvije kockice ruskog granita, da na neki način vratim taj dug. Uza sve to, u knjizi je objavljena i pjesma američke autorice Mary Elizabeth Frye koja je mnogima u svijetu pomogla da prebole odlazak najmilijih, a u našoj regiji nikad nije prevedena. Njezin izvrsni prepjev za ovu knjigu potpisuje Enes Kišević.
U kontekstu odnosa sa sinom puno spominjete Ameriku. Što vam je ona značila?
Jedan dio mog života jako je vezan za Ameriku, u kojoj još uvijek imam brojne bliske prijatelje. Tamo sam predavao na sveučilištu UCLA, a umjesto svih nagrada koje sam za svoje filmove osvojio, jedina koju čuvam na stolu mala je statua koju su mi u znak zahvalnosti poklonili moji studenti. Od njih sam i sam puno naučio, no predavati i snimati filmove nije isto, a ja u Americi nisam mogao snimati jer nisam znao preuzeti američki način mišljenja. Osim toga, Nikola je jedan od najvećih razloga zbog kojih sam odbio doživotni predavački status na sveučilištu UCLA, jer se nikako nije mogao naviknuti na hladne američke odnose i nedostatak bliskog prijateljstva na kakvo smo u našem podneblju navikli. Nedostajalo mu je njegovo društvo, naš način života... Vratili smo se u Zagreb taman kad je počeo rat i nikad to nismo požalili.
Žrtva svakog prosjaka
Često sam slušala o Nikolinoj ljubavi prema malim, opskurnim zagrebačkim kafićima, pa i društvu onih koje bi mnogi nazvali polusvijetom. O tome je u uvodu knjige pisala i njegova najbolja prijateljica Zrinka Šamija.
On je osjećao nevjerojatnu empatiju prema ljudima koji nemaju dovoljno, čiji su životi promašeni, koji su se navukli na alkohol... Veći dio njegovih priča govori o tom svijetu mjesta na koja je zalazio. Trag tog njegova opredjeljenja prema socijalnom rubu osjećam i u sebi, u svakodnevnom životu u kojem sam velika žrtva svakog prosjaka na cesti.
Zanimljivo mi je kako ste puno profesionalno surađivali. Sinovi se obično imaju potrebu emancipirati od očeva koji rade u istom kreativnom miljeu.
U početku nije djelovalo da će biti tako. Rekao sam mu da će samo preko mene mrtvog upisati Akademiju. Nije odustajao pa sam mu kao uvjet postavio upisivanje još jednog fakulteta. A on je, onakav kakav je bio, odabrao glazbenu akademiju, koja je u egzistencijalnom smislu još veća katastrofa! Iz neke smiješne očinske brige čak sam kolege s ADU nagovarao da ga sruše, no pokazao se vrlo dobar na prijamnom i time mi je pomeo planove. Njegova generacija jedina je kojoj nisam predavao, jer nisam htio da bude nagađanja o nekom sukobu interesa. Surađivati smo počeli silom prilika, na sapunicama kojima se on zdušno i vrlo nadahnuto posvetio, čak mnogo ozbiljnije od mene. Ja nisam imao pravo glasa u njegovu segmentu posla, a on je ponekad intervenirao u moje scenarije, najčešće ispravljajući pravopis.
Kako se nosite s podcjenjivanjem umjetnika angažiranih na sapunicama?
Rad na tim serijama izuzetno je fizički naporan, snima se po 12 sati dnevno, zbog brzine rada nemoguće je izbjeći kompromise... Kao što kazališni redatelj nikada potpuno ne vlada djelom, nego to čine glumci i pisac, tako redatelj serije najviše ovisi o producentu, koji ima zadnju riječ čak i u kreativnim pitanjima. Pravo autorstvo nalazi se samo u autorskom igranom ili dokumentarnom filmu, a serije su dio zanata koje rješavaju brojna egzistencijalna pitanja. Ne zaboravite da ja imam još svoje djece koju treba prehraniti.
Je li vam danas žao što niste snimili više autorskih filmova?
Sigurno sam mogao dati više. Moja suradnja s televizijom počela je sredinom sedamdesetih, kada je dramska redakcija hrvatske televizije bila centar okupljanja mladih dramskih pisaca, redatelja, glumaca... Tu sam pronašao komfor za snimanje filmova od kojih su neki komotno mogli ići u kina. Donedavno su ih često reprizirali, no otkako sam u sporu s HTV-om oko autorskih prava na moje stare filmove, aktualna je uprava zabranila njihovo prikazivanje. A ja ne odustajem od borbe za priznavanje ne samo mojih, nego prava svih nas koji smo nekoć snimali za televiziju, jer to dugujem svom kumu Krsti Papiću. On je umro očajan jer je osjećao da su mu ta prava pokradena, da netko drugi od njih zarađuje, a on neće moći osigurati egzistenciju svojoj djeci i unucima.
Osjećate li da se produkcijski uvjeti u nas ipak pomalo mijenjaju na bolje?
Sigurno, prije svega zalaganjem Hrvatskog audiovizualnog centra, no još je daleko vrijeme u kojem će redatelji moći živjeti od filmova. Tu i tamo dogodi se neki komercijalni uspjeh poput filmova Vinka Brešana ili moje bivše studentice Vlatke Vorkapić, no mislim da čak ni oni ne mogu živjeti samo od filma. Ni ja to ne mogu. Film se u nas radi iz ljubavi, a ne zbog novca.
No čujem da ipak pripremate neke nove radove?
Trenutačno završavam dva dokumentarca. Jedan će govoriti o našem slikaru Maksimilijanu Vanki, kroz priču moje prijateljice Nene Komarice koja je četrdeset godina živjela u New Yorku istražujući njegovu emigrantsku ostavštinu. Drugi film nastao je stjecajem okolnosti, kad su me zamolili da snimim predstavu mladih glumaca s motoričkim poremećajima. To iskustvo otvorilo mi je prozor u čitav novi svijet koji želim podijeliti s publikom. Paralelno s tim dovršavam dva scenarija za igrane filmove. Jedan će biti vrlo komercijalan, prema romanu "Anđeli će samo zaspati" Merite Arslani, a drugi mnogo komorniji, o jednom piscu čije je ime prerano otkrivati. Ukratko, radim puno novih stvari, a nadam se da nije profano reći da je u tome moj sin i dalje sa mnom.
>> Zbirka priča koje je Nikola pisac ostavio Nikoli redatelju
>> Ispraćaj Nikole Ivande; njegov otac Branko od boli je zanijemio
