Blaže epidemiološke mjere (kojima se također može nazrijeti tužni i predvidljivi kraj) omogućile su i održavanje pjesničkih manifestacija. Tako su prošlog vikenda u Hrvatskoj održana čak četiri pjesnička događanja, što je dokaz da u nas poezija ipak nije posljednja rupa na svirali.
U pitoresknom Lukovdolu u subotu su dodijeljene nagrade Goranova proljeća, najveće i najstarije hrvatske pjesničke manifestacije. U Sisku su nekako u isto vrijeme dodijeljene tradicionalne nagrade Kvirinovih dana, dok je u Stubičkim Toplicama po treći put održan festival u spomen na veliku hrvatsku pjesnikinju Vesnu Parun koja je u tom slikovitom zagorskom lječilištu preminula prije deset godina, dok je u petak u Samoboru održana manifestacija Vrazova Ljubica.
Laureat Mićanović
Goranovo proljeće, čiji je vrhunac tradicionalno na prvi dan proljeća, 21. ožujka (a to je i datum rođenja Ivana Gorana Kovačića), moralo je biti bitno skraćeno i odgođeno zbog virusne pandemije. Iako festival nije mogao biti organiziran u punom sjaju (pa su otkazani dolasci stranih pjesnika), Studentsko kulturno-umjetničko društvo “Ivan Goran Kovačić” iz Zagreba nije htjelo odustati i od lukovdolske mitske dodjele prestižnog Goranova vijenca poezije koji se dodjeljuje za životno djelo, ali i nagrade Goran za mlade pjesnike. Pa je za dodjelu simbolično određen posljednji dan proljeća.
Kao što je poznato, Goranov vijenac ove je godine dobio ugledni hrvatski pjesnik (ali i nagrađivani prozaik i urednik) Miroslav Mićanović, dok je nagradom Goran za mlade pjesnike počašćen Karlovčanin Tomislav Augustinčić, i to za rukopis “Ipak Zora”. Nagrade su primili u Domu kulture u Lukovdolu, a položili su i cvijeće na grob Ivana Gorana Kovačića koji se nalazi u amfiteatru nedaleko od mjesne lukovdolske crkve i Goranova muzeja.
Opsesivna tema voda
Odgovarajući na pitanje Večernjeg lista o tome hoće li koronavirus ispasti jači od poezije i Goranova proljeća, u ožujku ove godine Mićanović je izjavio: “U knjizi pjesama ‘Jedini posao’ jedna od opsesivnih tema je voda. Brinući se o lirskom, pamćenju i glasu, nisam ni pomišljao da će se u prostoru kojim se ona bavi dogoditi poplava i da zapravo bilježim ono što je za poeziju već prošla budućnost. Evo nas u procijepu između biologije i kulture i u skladu s tim, bez obzira na viruse, 21. ožujka 2020. godine osvanut će prvi dan proljeća. Misleći na S. Sontag, koja se zalaže da bolest motrimo izvan njezina metaforičnog okvira, smijemo reći da je poezija jača od koronavirusa. I ne samo od njega!” Za Mićanovića je Goranovo proljeće važno jer “godinama stvara i otvara prostore za prisutnost poezije, s mladim i starijim pjesnicima, domaćima i gostima, ostvaruje ponekad nevidljive veze, važne kontakte za dolazak različitih, ali potpomaže i našu, ne samo pjesničku prisutnost u drugim jezicima, kulturama”.
I dok je Miroslav Mićanović uz mladog Augustinčića slavio u Lukovdolu, zasluženu Plaketu sv. Kvirina koja se dodjeljuje za životno djelu u Sisku je primala poznata i priznata hrvatska pjesnikinja i fotografkinja Andriana Škunca. O ovogodišnjoj laureatkinji 24. Kvirinovih poetskih susreta odlučivao je žiri u kojem su bili Krešimir Bagić (predsjednik), Miroslav Mićanović, Tomislav Škrbić i Đurđica Vuković.
“Andriana Škunca objavila je devet zbirki pjesama: ‘Do neba bijelo’ (1969.), ‘Kratka sjena podneva’ (1973.), ‘Pomaci, tišine’ (1981.), ‘Napuštena mjesta’ (1985.), ‘Druga strana zrcala’ (1998.), ‘Korijen zid kutija’ (1992.), ‘Zeleni prah’ (1994.), ‘Novaljski svjetlopis’ (1999.) i ‘Vrijeme se zanjihalo’ (2015.). K tomu je autorica monografije ‘Biblijski vrt / Sveta zemlja lunjskih maslina’ (2013.), poetiziranog dnevnika ‘Hodopis rubovima otoka’ (2013.) te suautorica (sa Z. Mrkonjićem i H. Pejakovićem) antologije hrvatskih pjesama u prozi ‘Naša ljubavnica tlapnja’ (1992.). Objavila je i brojne književne kritike, prikaze, zapise o slikarima te obilje umjetničkih fotografija…”, istaknuo je u obrazloženju nagrade predsjednik žirija, također pjesnik Krešimir Bagić. Zanimljivo, Andriana Škunca i ovogodišnja je dobitnica najviše državne nagrade za kulturu koja nosi ime Vladimira Nazora, i to također za životno djelo.
Malog Kvirina za pjesnike do trideset i pete godine života osvojio je Alen Brlek za zbirku “Sang”. O toj je nagradi odlučivao žiri u kojem su bili Darija Žilić, Tin Lemac i Đurđica Vuković.
“Mladi pjesnik Alen Brlek izdao je treću u nizu pjesničkih knjiga znakovita naslova “Sang”. Već od prve zbirke (“Metakmorfoze”, Algoritam, 2015.) preko druge (“Pratišina”, Kontrast, 2018.) Brlek je pronašao svoje mjesto u definiranu ozračju označiteljskog pjesništva”, zapisao je u obrazloženju nagrade Tin Lemac.
U subotu je predvečer održan i treći po redu Festival Vesne Parun, i to u Stubičkim Toplicama u kojima se pjesnikinja liječila do smrti u listopadu 2010. godine, ali i u kojima se sedamdesetih godina prošlog stoljeća družila s prosjakinjom Magdicom.
Na ovogodišnjem festivalu među gostima je bio i poznati pjesnik Enes Kišević koji je oduševio publiku željnu pjesničke riječi i pjesničkih osobnosti.
