Arturo Sandoval, genijalni kubanski trubač i još štošta drugo, svoj nastup u Zagrebu počeo je nježno, da ne može nježnije, baš kao što i nalaže naslov pjesme "Tenderly". Već u tom preludiju, samo uz pratnju klavira, Sandoval je improvizirajući na temu poznatog jazz-standarda napravio čudo zbog kojeg je Lisinski sinoć i bio meka za sve generacije trubača iz Zagreba i čitave regije.
Skoro dva sata poslije, nakon što je iz ruku Nevena Frangeša dobio specijalnu nagradu Porin za specijalne zasluge i doprinos glazbenoj umjetnosti, Sandoval i njegov peteročlani sastav zasvirali su "Night in Tunisia" legendarnog Dizzyja Gillespiea. Pjevajući sentimentalnu naslovnu baladu svog posljednjeg, Grammyjem nagrađenog albuma "Dear Diz (Every Day I Think Of You)", Sandoval je svom velikom učitelju zahvalio što ga je spasio i oslobodio, umjetnički i doslovno kada mu je 1990. pomogao u bijegu s Kube u SAD.
Sandoval je na početku večeri publiku zadivio pianissimima za kakve većina nas nije ni pomišljala da se mogu izvesti na trubi, a u završnoj kadenci koncerta sažeo je sva čudesa svog umijeća, uključujući i raspon od dubokog zvuka nalik tubi ili brodskoj sireni pa do najtanjih sopranskih visina.
Iz Sandovala glazba nezadrživo buja i kad svira klavijature, klavir ili udaraljke, a to što je u stanju izvesti grlom, jezikom i usnama ne zaostaje za trubačkim virtuozitetom. Sandovala, naravno, prati i fantastičan bend u kojem je i saksofonist Zane Musa. Njegova sola, a osobito dueti sa Sandovalom dodatni su razlog da se do kraja života pamti koncert čiji je kraj Lisinski dočekao kako i treba: na nogama!
>>Arturo Sandoval osvojio deveti Grammy uoči koncerta u Zagrebu
Well, shit! Da ne kažem sočnije... još se jednom izvještaj novinara (koga inače cijenim) i moj dojam s koncerta razilaze kao dva posvađana pijanca u trešnjevačkoj noći. Naymekay... bilo je tu dobre muzike, ali daleko više od svega artizma koji je sam sebi svrha, cirkusarija koje je Sandoval nasadio na plemenitu kubansku osnovu da bi postao senzacija na blaziranom tržištu SAD 'i drugdje', tj. u vukojebinama koje se slijepo klanjaju američkom stanju stvari. Po meni, barem 45% posto toga cirkuskog sranja mogao je glatko odbaciti - u korist snažne, ekspresivne, plemenite glazbe. No, kao što zagrebačka publika provincijalno puši estradni šamanizam, tako se i B- Pofuk divi onomu u čemu ja ne vidim nimalo ljepote. De gustibus...