Pola stoljeća na kazališnoj pozornici i filmskom platnu impozantan je jubilej koji će ovih dana proslaviti Žarko Potočnjak. Slavit će onako kako to glumci najbolje rade: glumeći.
Na pozornici kazališta Gavella, u kojem je proveo najveći dio te svoje polovice glumačkog stoljeća, Žarko Potočnjak će 30. listopada te još dva puta, 31. listopada i 7. studenog, izvesti monodramu “Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka”. Riječ je o adaptaciji teksta austrijskog autora Eberharda Streula koji je svojedobno svojim izvedbama i improvizacijama proslavio Otto Schenk, a predstavu na pozornicu Gavelle donosi Mitropa u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom.
Uz razgledavanje fotografija iz njegova obiteljskog albuma, na početku razgovora s velikim, poznatim i omiljenim glumcem razjasnili smo zašto se Žarko Potočnjak, koji je odrastao u zagrebačkom naselju Trnje, 3. veljače 1946. rodio u Pakracu. Otac, također Žarko, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, bio je tih dana kao teški srčani bolesnik u bolnici pa je majka Erminija roditi otišla k svojim roditeljima u Pakrac, koji je bio njihovo privremeno boravište, nakon što su ih za vrijeme Drugog svjetskog rata Talijani, pod optužbom da surađuju s partizanima, prognali iz Šibenika, kamo su se kasnije vratili i gdje je djed, s dirigentskom diplomom iz Ženeve, bio profesor violine.
Odatle, znači, ova slika iz 1955. na kojoj svirate violinu?
Da, to je kobna slika. Violina koju držim iz slavne je napuljske Gaglianove škole. Preko nje je nesretnim slučajem prešla kočija i prava restauracija jako je puno koštala. Za to nismo imali novca, a ja sam je trebao naslijediti i biti violinist. Ova je slika nastala kada me je djed jednog jutra odveo u glazbenu školu, napravio sa mnom sve vježbe i provjerio moj sluh, da bi kasnije došao kući i tužna lica objavio: violina se prodaje.
Koliko ste dugo svirali?
Držao sam je u rukama sve skupa deset minuta. Na ovoj je fotografiji moja cijela glazbena karijera.
Imate dosta slika iz Šibenika.
Ja sam pet godina zaredom dolazio dva i pol mjeseca preko ljeta u Šibenik k djedu i baki i to je razdoblje moje velike ljubavi prema brodovima koju gajim i danas. Ja sam ta ljeta proveo u brodogradilištu za drvene brodove. Drugi su se kupali, a ja sam u šest ujutro išao u brodogradilište, tesao i pilio... Tamo je radio majstor Torić, prijatelj mog djeda, glasovit na čitavom Jadranu kao brodograditelj. Zbog toga sam i studirao brodogradnju, i to dosta dobro.
Jeste li ikada imali svoj brod?
Uštedio sam novac, ali umjesto da kupim brod, kupio sam kuću.
Je li vam to ostao neostvaren san?
Ima jedna rečenica koju uvijek ponavljam. Ona je bahata i bezobrazna, ali reći ću je i sada. Da sam ja nastavio s brodogradnjom, brodogradnja u ovoj zemlji ne bi propala kao što je sada. Ne bih to dopustio. Krenu mi suze na oči kad umjesto dalmatinskih škverana čujem rumunjske. Naši varioci, koji su najbolji na svijetu, svi su u Švedskoj, Finskoj, Norveškoj i po svijetu.
Kad ste prvi put došli u dodir s glumom?
Postoji jedna fotografija, vjerojatno iz 2. razreda osnovne škole. Na njoj je poredano dvanaestero djece s imenima mjeseci. Ja sam bio veljača u zimskom kaputiću, s kapicom s coflekom. To je bila moja prva uloga. Išao sam u Devetu gimnaziju, koja je sa Savske prebačena na Trešnjevku. Sa mnom je išao u razred Mladen Budinšćak. Darka Ćurdu poznavali smo s njegovih recitiranja, Enesa Kiševića isto. Bila je naša klapa koja je zajedno odlučila otići na prijamni na Akademiju. I svi smo primljeni osim Tahira Mujčića, od kojeg imam dozvolu da to spominjem. (smijeh). Ja sam i nakon toga mislio kako ću se jednom ipak vratiti na studij brodogradnje, na kojem sam tada već bio završio pet semestara, ali teatar me je inficirao, uvukao u svoju unutrašnju tajnu.
A i drvene su daske u pitanju, kao i kod brodova...
Da, samo ove su ravne, a kod brodova se moraju savijati. Dobro se sjećam tog savijanja brodskih dasaka, milimetar po milimetar.
Čega se sjećate s prijamnog ispita na Akademiji?
Sjećam se da me je Violić pitao zašto sam iz komada “Montserrat” Emmanuela Roblèsa izabrao upravo negativca Izquierda. Ja sam odgovorio da mi se činilo da je to najbolji monolog u komadu. Više od toga se puno i ne sjećam. Bila je to vrlo stresna situacija, nalik onoj kada sam prije tri godine skakao slobodan pad iz aviona.
Prije tri godine?! Pa što vas je na to natjeralo?
Imao sam prijatelja instruktora koji me je pozvao da probam. I ja sam probao. Prvih desetak sekundi bio sam u nekoj polunesvijesti, a mislim da sam se slično osjećao na prijamnom ispitu za Akademiju. To je tolika napetost da se poslije uopće ne možete sjetiti detalja.
Meni ste vi sinonim za dobroćudne likove. Je li ispravan dojam da ste češće glumili pozitivce nego negativce?
Mislim da jest. Ali to je jedna strana medalje. Druga je strana medalje da ja mislim da sam komičar. Volim zabavljati ljude, igrati se na pozornici, ali između dramskih i komičnih uloga koje sam odigrao odnos je ipak otprilike 60:40 u korist dramskih.
Karijeru ste ipak počeli u Kazalištu Komedija...
Da, tamo sam glumio u dramskim predstavama i mjuziklima, za koje sam ipak imao dovoljno sluha, kad već nisam imao za violinu. Ali ja sam odmah nakon završene Akademije želio otići u Gavellu. Dino Radojević primio me je na razgovor i rekao mi da u tom trenutku nema šanse da se angažira ijedan glumac, ali mi je obećao da će pratiti moj rad i, ako zadovoljim, da će me pozvati. Ja sam, naravno, mislio da je on na to zaboravio, međutim nakon tri godine me pozvao i ušao sam u angažman Gavelle, a prvi sam nastup imao u onom njegovu glasovitom “Kraljevu”.
Kako se sjećate tog razdoblja u Gavelli?
Mislim da je povijest Gavelle neću reći baš zaboravljena, ali nezabilježena. Mladi glumci ne znaju tko su Ivo Fici ili Emil Glad. To i nije toliko bitno, ali oni ne znaju onu srž teatra Gavella. Danas to zvuči jako naivno, ali riječ koju smo mi tada koristili bila je zajedništvo. Kada me pitaju što je to bilo, opišem im jednim jednostavnim primjerom. Druga ili treća predstava u koju sam ušao bila je “Priče iz Bečke šume”. U toj predstavi Pero Kvrgić imao je jednu rečenicu. Ja to nisam mogao vjerovati. Netko tko je već tada bio nenadmašna legenda u predstavi ima samo jednu rečenicu. Druga stvar bila je briga tih ljudi o nama. Ja sam posljednjih godina docent i predajem scenski govor na studiju glume Sveučilišta Libertas. Kad o tome pričam studentima, oni to jednostavno ne vjeruju. Ti su se ljudi doista o nama brinuli. Postojao je umjetnički savjet kamo smo imali pravo doći i slušati. Razgovaralo se o svakom glumcu i svakoj ulozi, procjenjivalo se i ocjenjivalo i davale su se preporuke što bi se sa svakim pojedinim glumcem trebalo u budućnosti događati. Na primjer, ovome sada treba dati jednu jaču komičnu ulogu, onoga ćemo malo staviti na statiranje.
Tko su bili ljudi u tom savjetu?
Dino Radojević, Kosta Spajić, Krešimir Zidarić, Pero Kvrgić, Emil Glad... sve odreda doajeni. U to vrijeme u Gavelli je postojala fantastična serija epizodista. Fici, Glad, Zorko Rajčić, Bobi Marotti... Oni su mogli raditi i glavne uloge, ali u epizodama su radili čuda. To, nažalost, više ne možete vidjeti u današnjem kazalištu. Onaj tko ima glavnu ulogu bori se i ima krasnih rezultata, ali uloge drugog, trećeg reda su zanemarene, kao da ih onaj tko ih dobije ne smatra važnim i bitnim.
A kako je, nakon dugog staža u Gavelli, došlo do prelaska u HNK?
Otišao sam na poziv Žorža Para, pa vam moram objasniti što je on nama značio. Kada se Žorž Paro vratio iz Amerike, bio je neka druga osoba, jako se promijenio. On je u Americi bio u vrijeme velikih previranja krajem šezdesetih godina, sa svojim studentima je sudjelovao u tome i to nas je k njemu snažno privuklo. Napravili smo tada jednu predstavu koju ja još uvijek držim najvećom predstavom u kojoj sam sudjelovao, Eduarda II. na Lovrijencu. Ima redatelja koje jednostavno cijenite i, kad vas oni pozovu, vi se odazovete. Paro me je u HNK pozvao 1996. i ja sam otišao i ostao tamo sljedećih petnaestak godina.
Glumili ste puno i na filmu i na televiziji. Jesu li to za vas svjetovi odvojeni od kazališta?
Da, mislim da su to su dva različita svijeta. Postoji i treći svijet koji je, nažalost, vrlo poguban. To je sapunica. Film je nešto lijepo i ozbiljno. Serije na televiziji također su ugodne za raditi i donose popularnost. A za sapunice u prvom redu mislim da mi nismo zreli. Kada pogledate neke meksičke ili turske sapunice, zapleti su, naravno, jednostavni, kao što u sapunicama mora biti. Ali produkcija, scenografsko bogatstvo i sve drugo prekrasno je opremljeno. Tako sam se i ja upustio u jednu sapunicu koju sam snimao godinu i pol dana. Međutim, nakon toga sam primijetio da mi u kazalištu nešto ne štima. U sapunici dobijete tekst prije snimanja i morate naći najbrže i najjednostavnije rješenje. Primijetio sam da najedanput i u kazalištu, koje je ipak proces koji mora proći kroz vaše čitavo tijelo, počinjem isto tako tražiti najlakši i najneodgovorniji put. Mislim da sam to shvatio na vrijeme, ali mladim glumcima koji nemaju iskustva to može naškoditi.
Tko su vam kao mladom glumcu bili najveći uzori?
Ne samo uzori, nego mama i tata bili su mi Pero Kvrgić i Marija Kohn. Kada sam u Dubrovniku igrao Skupa, i to nakon Izeta Hajdarhodžića, to je vrlo, vrlo traumatično. Međutim, tu je bila Marija Kohn koja me nije ispuštala iz ruku. Čak sam tražio da joj se to dodatno honorira. A Peru sam uvijek gledao, proučavao, šuljao se za njim. Čak sam ga i špijunirao kad je išao na plac jer se govorilo kako Pero, kad radi novu ulogu, ide na plac pa si traži lice.
Zasebno poglavlje u vašoj karijeri je i Glumačka družina Histrion, u kojoj ste, uz Zlatka Viteza, sudjelovali od početka, kada ste se još zvali Rinoceros.
To je bilo stvoreno s Petrom Večekom. Napravili smo dvije predstave u unajmljenom prostoru, koji je prije toga bio ured arhitekta Silađina koji se preselio u veći prostor. Dvoranica je bila 10 puta pet metara, imala je i WC i mali uredski prostor i nama se učinila jako zgodnom za probe i pripreme predstava. Međutim, onda smo se počeli igrati s tim prostorom i shvatili da se tu može napraviti i predstava za dvadesetak ljudi. Napravili smo Paljetkovu “Govori mi o Augusti”. To nam je bila strašno draga predstava u kojoj je Ćurdo igrao Kralja, ja Ludu, a Vitez Krvnika. To je bilo jako čudno za naše okruženje. Kada smo pozvali na predstavu kritičare, onda nitko drugi nije ni stao unutra pa smo igrali samo za kritičare, ili, drugi put, samo za naše profesore. Sve je to pratila i milicija i nakon što su vrlo dobro ispitali čitavu situaciju i shvatili da je benigna, počeli su i oni dolaziti i slati jedan drugoga na predstave. Igrajući tamo, stalno nam se vrtjela po glavi jedna od ideja profesora Gavelle koja je ipak došla do nas. Naime, moram reći da je prenošenje Gavellinih ideja bilo jedina stvar u kojoj naši vrlo dragi profesori nisu bili dovoljno korektni. Pričali su nam anegdote i šale, gdje je što profesor rekao ili učinio, kome je platio ručak kad je bio gladan... Ali o profesoru i kazalištu se okolišalo i to do nas jednostavno nije doprlo. Ni danas ne mogu objasniti zašto. Prvi koji se nakon dvadeset godina ozbiljno pozabavio Gavellom bio je Vjeran Zuppa. Ali, jedna od njegovih ideja, koja je došla do nas i koja nas je stalno kopkala, bila je igrati predstave po otocima, publici koja je kazališno netaknuta. I tako smo napravili pravi pučki teatar, Ruzzanteovu “Mušicu” i krenuli. To što se događalo na toj prvoj turneji jednostavno nas je opilo. Te iste godine Peter Brook išao je u Afriku jer u Engleskoj nije mogao naći tako netaknutu publiku.
A kamo ste vi išli?
Selca na Braču, Valun na Cresu, Premuda, Kali, Sali, mala sela na Hvaru koja ni na karti ne možete naći. Svašta smo doživjeli i puno naučili. Na kraju predstave stavili bismo uvijek šešir za dobrovoljne priloge. U jednom selu mlađarija se rastrčala, nabrala nam cvijeće i stavila ga u šešir. Objasnili su nam da tamo ljudi ne nose novac u džepu. Na Šolti se jedan starac popeo na pozornicu i otpjevao nam dobrodošlicu. To je trajalo petnaestak minuta. Osjetili smo da smo došli u dodir s onim drevnim, antičkim korijenima teatra. U “Mušici” imate lik vojnika koji se hvata svih tuđih žena po selu. U Suđurđu na Šipanu digao se usred predstave predsjednik mjesne zajednice, izvadio novčanik i Vitezu, koji je igrao tog vojnika, dao novac i rekao mu: “Evo ti, nemoj više, pokvarit ćeš mi selo”. Pa sad vi nastavite predstavu. Takvih je doživljaja bilo užasno mnogo. Ali, moram vam ispričati i kako je nastao “Histrion”, odnosno kako se događa vođa. Kada je trebalo ofarbati onaj Silađinov prostor, kupili smo crvenu boju, kistove, sve to stavili nasred dvorane i onda nestali na tjedan dana, svatko u svom pravcu. Osim jednog čovjeka. Kad smo se vratili našli smo sve ofarbano, uređeno, čak i nove kvake, brave i ključeve. Sve je to Vitez sam napravio i tako postao naš vođa.
Sada slavite pedeset godina umjetničkog rada. Što se to točno dogodilo prije pola stoljeća?
Zapravo je sada već prošla i 51 godina otkako sam snimio svoj prvi film s Eduardom Galićem. Zvao se “Prikupljanje hrabrosti”. Ja sam tada još bio student. Kako sam ja išao u školu sa sinom Grge Gamulina čiji je Edo bio zet, tako me pokupio u taj film. Pomogao je tu puno i sam Grga Gamulin, ma što god tko danas mislio o njemu. Sjećam se kako je ušao u sobu i rekao: “Hajde da čujem jednu Matoševu pjesmu”. Na moj zbunjen i zatečen izraz lica odgovorio je objašnjenjem da se ne može biti u njegovoj kući a da se ne zna barem jedna Matoševa pjesma.
Kada ste otišli u mirovinu?
Prije četiri ili pet godina, vjerujte da ne znam točno.
Ali kao da i niste. Rekli ste da ste danas imali snimanje. Što radite?
Televizijsku seriju “Tko te šiša” za HRT. Glumim pomoćnika brijača, a serija bi trebala biti humoristična. Hoće li i biti, vidjet ćemo.
