S Anđelijom Prokić, epizodnom ulogom iz Balaševićeve pjesme o tužnim ljubavima, tek sam prije desetak godina počeo suosjećati u punoj mjeri. Taj postkapitalistički lik iz pretkapitalističke pjesme, napisane prije 37 godina, sjedinio je ovo naše vrijeme kroz rastrganost emocije i egzistencije. Ali tako je to s pjesmama kojima vrijeme dopusti da traju i da se potvrde. A i ovaj razgovor s Đorđem Balaševićem, kantautorom i piscem, bilo je svojevrsno putovanje kroz vrijeme, i to ne samo unatrag.
Prošla je godina dana od vašeg nastupa u Zagrebu. Što se dogodilo od tada. Prolazi li vam vrijeme (pre)brzo i imate li kakav dobar trik da ga se barem malo uspori?
Da, kako bi to već Ćale u “Kalendaru mog detinjstva” rekao: “Bojim se da ovo vreme prolazi malo nekontrolisano!?” Ni umirovljenicima, eto, nikako nije jasno kako to nikako da dođe “prvi”, a svaki čas je Nova godina!? I što bih ja tu imao dodati? I loše godine prolaze, a kamoli dobre. Ups! I ovo bi mogao biti neki citat, previše mi dobro zvuči da bih to ja izmislio. No (da to onda pokušam što zagrebačkije opisati?), vrijeme je otprilike neki Božji tramvaj kojim se, uz malo stila, ipak možeš i sasvim gospodski provozati. Ako znaš kad za njim nije nepristojno potrčati koji korak, na kojem se zavoju može elegantno uskočiti ili iskočiti i, ako ne zaboraviš na kojoj je stanici najmudrije sići, i samo ga pustiti da ode svojim putem. Vrijeme, dakle, sasvim skladno klizi svojim tračnicama, i prolazi mi potpuno u redu, ali ja i prolazim malo brže nego što sam zamislio premda se i na to polako navikavam...
Prošlo je i 40 godina od vašeg prvog singla. Meni se čini da bi se moglo reći i 40 godina otkako ste počeli pisati. Što se s riječima događalo u ta četiri desetljeća? Čitaju li se danas drugačije nego prije?
Eto ti ga sad! Ako i sljedeće pitanje počne s “prošla je, prošlo je...”, gotovi smo s intervjuom! Moglo je to pitanje početi i ovako: “Tek za deset godina imat ćete zlatni jubilej prve ploče” ili nešto u tom fazonu? No, zaista je prošlo, što da radimo. Počeo sam, doduše, pisati još za gimnazijski list (imao sam cijelu svoju stranicu i bio prava zvijezda velikih odmora nakon objavljivanja legendarnog “Da ti imaš telefon, ja bih bio slušalica...”), a stihovi o razdjeljku su samo prvi koje sam otpjevao u mikrofon, u rujnu sedamdeset sedme.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju ili e-izdanju Večernjeg lista
Od ostalih tema izdvajamo:
>> Predsjednica opet kritizira: Hrvatska je ugrožena, građani žele život, a ne životarenje
>> Zemlje EU uvode sobe za drogiranje
>> Gojko Bežovan: Drugi mirovinski stup opasno je kockanje, svi su pobjegli osim Hrvatske
>> In memoriam: Umro je naš kolumnist Milan Jajčinović
Izdajica