Ne mogu, Milka, otpast će mi jetra. Tako je zavapila moja prijateljica kad sam je prošle subote pitala hoćemo li ponovno van. I zaista, tih dana baš smo zaredali jer se činilo kao da nemamo druge opcije: društvena ponuda postala je sezonski preplavljujuća, a samim time i naš FOMO – strah od propuštanja koji se javlja svakoga proljeća kad klupski programi podivljaju, zabave se presele i na otvorene pozornice, prorade kina na otvorenom, a kazališta kao da se utrkuju tko će izbaciti više programa prije velike migracije na more.
Samo prošloga vikenda Urban je napunio Arenu, Flogging Molly su napravili ulični cirkus nakon službenog dijela koncerta u Tvornici, trajali su Dani satire... a ja sam se dvoumila između uvijek zabavnog zatvaranja Animafesta i Zagreb Pride afterpartyja s House of Flamingo, na kojem je bila većina mojih prijatelja.
Kako je noć odmicala, polako sam shvaćala da se zapravo ni ja nemam snage odlijepiti s kauča, ali moj FOMO paralelno je divljao. Izvela sam psa da se resetiram, a kad ono – zvuk Ide Prester koja pjeva na obližnjem Bundeku! Imala sam dojam da se baš svi negdje zabavljaju i kako si onda priznati da samo želiš ostati doma i gledati Netflix?
To me navelo da se pitam koliko panično ganjamo iskustva, a koliko si dozvoljavamo da iskusimo život u skladu sa svojim stvarnim željama i potrebama. Sjetila sam se kako sam nedavno završila na koncertu Buč Kesidija u kojem bih objektivno uživala da nisam bila premorena, a dovukla sam se tamo samo da nešto ne propustim. I tako sam, umjesto da gledam gdje je tko i kamo nisam otišla, odlučila samo ugasiti mobitel. Pola sata kasnije buljiti u ekran bila mi je najljepša stvar na svijetu. A prijateljica s početka kolumne, otkrit ću kasnije, ipak je otišla van.
Popularna psihologija FOMO definira kao osjećaj strepnje da ili nismo dovoljno informirani o stvarima koje bi nam mogle učiniti život boljim ili da ih propuštamo. Uz strah od kajanja, karakterizira ga želja da stalno ostanemo povezani s onim što drugi rade: zajedničkim jurenjem za iskustvima ili čeznutljivim praćenjem tuđih avantura preko društvenih mreža. Upravo zahvaljujući naoko idealnim životima ljudi koje pratimo putem interneta, FOMO se posljednjih godina pripisuje rastućem nizu negativnih psiholoških simptoma. Bogatstvo izbora, paradoksalno, ne čini naš život boljim nego lošijim.
Pripremajući koncept nove, proširene rubrike Kultura u novom formatu Večernjeg lista shvatila sam da nisam jedina koja se bori s previše opcija i posljedičnim strahom od propuštanja. Samo dogovarajući teme koje ćemo obraditi, u redakciji smo shvatili da je gotovo nemoguće držati korak sa svime što se u našem gradu, druge da i ne spominjemo, trenutačno događa. Zbog toga smo odlučili ne robovati aktualnostima i ne pokušavati pokriti baš svaki event. U potrazi za temama zaronit ćemo i u prošlost i u budućnost, bavit ćemo se Matošem, ali i videoigrama.
A posebno važno za sve koji pate od FOMO-a: u novine smo odlučili uvesti preporuke s potpisom, prijateljske savjete naših kritičara koji se neće nužno fokusirati na ono što se baš sada događa, nego na stvari koje smatramo da zaista ne smijete propustiti, bilo da se radi o deset godina starom podcastu ili kazališnom gostovanju koje će u vašem gradu biti sada i više nikada. Čitatelji koji redovito kupuju Večernjak već znaju ukuse naših autora, koji svatko iz svojega kuta biraju ono najbolje za nas. Na vama je samo da odlučite kome vjerujete.
Dobra poanta, sjajan tekst.