World music je trenutno najuzbudljiviji žanr na svijetu. I to odgovorno tvrdim. Usporedio bih ga čak s jazzom 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća - govori nam Emir Fulurija, novinar, DJ, dugogodišnji voditelj world music emisije Izvorišta koju možemo slušati na postajama Radio Studenta, Radio Rože, KLFM-a... A Fulurija voditelj je i osnivač programa Vrelo zvuka koji u zagrebačku Močvaru već šest godina kontinuirano dovodi vrhunske etno, tradicijske i world music zvijezde.
U Močvari su tako svirali hrvatski izvođači i sastavi poput Afiona, Dunje Knebl, Cinkuša, Kriesa, Balkalara, Veje, Dunjaluka i Zorana Majstorovića, ali i svjetske legende world glazbe poput renomirane talijanske pjevačice Marije Mazzotta, afričkog kralja nove world music scene Kinga Ayisobe, mađarske etno-psihodelične Meszecsinke… A večeras se na pozornicu Močvare po drugi put vraća talijanska senzacija, Canzoniere Grecanico Salentino, koji od 1975. godine sviraju pizzicu i tarantu i čija glazba, vjeruju na jugu Italije, ima iscjeljujuće moći. Ali samo ako na nju - plešete u paru.
No, svi izvođači koje smo do sada naveli, zapravo sviraju potpuno različitu glazbu - od jazza preko afrobeata do tarante. Zašto i kako su oni završili u “žanrovskoj kutiji” zvanoj world music?
– Mnogi ljudi ne vole taj naziv “world music”, jer ne možemo sve te vrste glazbe strpati u jedan žanr. Primjera radi, Canzionere Grecanico Salentino koja nam sada dolazi, tu je riječ o talijanskoj taranti, njihovom stoljetnom tradicijskom plesu. I to je world music. World music je i tuareški blues, i anatolska psihodelija koja je Altın Gün, Fela Kuti… Pored toga, u anglosaksonskom svijetu, koji gaji određenu postkolonijalističku krivnju, događa se trend odbijanja tog naziva, jer ga smatraju problematičnim, pa su osmislili naziv “global sounds”. Stvari dodatno komplicira domaći termin “etno”, koji ne postoji nigdje drugdje na svijetu. Četvrti, i možda najprikladniji, pojam kojim bi se takva glazba mogla nazvati je folk, no problem je što se on gotovo isključivo veže za anglosaksonski folk, da sada o jugoslavenskom ne govorimo – objašnjava nam Fulurija.
Kako god je nazivali - global sounds, world music, etno ili folk - sva ta glazba u sebi nosi nešto iskonsko, svima zajedničko, a i na koncerte privlači uglavnom istu publiku.
– Sva ta glazba je glazba koja je nastala ili povlači utjecaj iz tradicijske glazbe i daje joj moderni, ili moderniji pristup. Na festivale world musica, pored tolike različitosti izričaja i izvođača dolazi ista publika. Ljudi žele i vole taj miks tradicije i modernog. Trenutno u svijetu strašno su popularne kombinacije jazza, psihodelije, elektronike i tradicije. Ali ima svega, neprestano se događa jako puno kombinacija žanrova – govori.
A iako hrvatska world music scena za svjetskom ne zaostaje niti malo, ono čega nedostaje jest kontinuirana institucionalna podrška. Naši glazbenici, tvrdi Fulurija, trenutno mogu bez problema svirati na svim svjetskim festivalskim pozornicama, a mlađe je glazbenike, čini se, napokon prestalo biti strah upotrebljavati elemente tradicije u svojoj glazbi.
– Od svega mi je najdraže kad vidim mlade ljude koji dođu u Močvaru, naiđu na nekakav etno, kako se to u nas voli zvati, svidi im se i govore mi kako nisu imali pojma koliko ta glazba može biti uzbudljiva. Čini mi se da u Hrvatskoj, zahvaljujući estradizaciji i šundizaciji klapa i tamburica kao osnova naše tradicijske glazbe, velik dio mladih, urbanih ljudi s time nije htio imati nikakve veze. Mi smo i tu, kao i uvijek, zemlja apsurda. Željeli smo samostalnu državu, izašli smo iz teške ratne priče i onda smo počeli nametati jedan dio naše tradicijske kulture kao nešto što je nedodirljivo i u kamen uklesano. Mislim da se zbog toga kod mlađih ljudi stvarao otpor i počeli su od tradicijske kulture zazirati. Nažalost, ona se u jednom trenutku kod nas započela vezati i s određenim političkim opcijama, što je neobično jer to nije slučaj u mnogim zemljama vani, štoviše, anarhisti i punkeri u Grčkoj su ti koji na životu održavaju njihov tradicionalni rebetiko. Mislim da je tu nastao i problem što je od tradicijske kulture uzeto ono najgore. Naše tamburice, primjerice, nikada se nisu probile u inozemstvu, osim možda nastupima po iseljeničkim domovima. S druge strane neki mađarski sastavi napravili su svjetsku karijeru na tamburaškim pjesmama. Imamo klape, od kojih nitko nikada nije napravio neki boom vani, a occitanska vokalna glazba koja ima prilično slične temelje, je trenutno možda najpopularniji world music proizvod na svijetu – veli Fulurija koji je prošle godine bio i hrvatski delegat našeg svježe osnovanog Ureda za izvoz glazbe na Womexu, najvećem svjetskom world music showcase festivalu na kojem se predstavljaju stotine izvođača iz 90 zemalja diljem svijeta.
Za tu prigodu pripremili su knjižicu s čak četrdeset izvrsnih hrvatskih izvođača world musica, a ipak, Hrvatska je bila gotovo jedina zemlja EU koja na tom prestižnom događanju nije imala svoj štand.
– Na Womex dolaze tisuće profesionalaca iz cijelog svijeta i svi se vraćaju puni dojmova i kontakta. Ali to je i skupo - ne možemo odlazak sasvim financirati sami. S druge strane, nema podrške ni za lokalni rad. Zahvalan sam i Ministarstvu kulture i Gradu Zagrebu koji podržavaju Vrelo zvuka. Ta podrška je vrlo skromna, ali zaista nisam nezahvalan. No, tu nije čak ni stvar u financijama, već i u povezivanju s institucijama iz drugih država, što radimo mi i sami, ali jedan mali NGO nema toliko snage ni dosega. Odnedavno imamo i Ured za izvoz glazbe, što nam je, unatoč takvom groznom imenu za nešto što se bavi umjetnošću, nasušno potrebno. Takvi expo glazbeni uredi po svijetu odavno postoje, sudjeluju na raznim festivalima, pomažu bendovima na turnejama, dižu vidljivosti bendova... To je zanimljiva inicijativa i treba postojati, pogotovo kao pomoć pri pisanju europskih projekata koji su trenutno jako važni za financiranje kulture, a za provesti ih potrebno je puno znanja. No, sada jednostavno ne radimo dobru promociju niti se znamo brendirati. Samo u posljednjih godinu dana na svjetskim world music ljestvicama bili su Dunja Knebl sa Zoranom Majstorovićem, Adam Semijalac, Dunjaluk... I sve su to napravili samostalno. Naša veleposlanstva u inozemstvu uopće u tome nisu sudjelovala, a trebala bi, jer tradicijska je glazba najbolja prezentacija tvoje kulture - zaključuje Fulurija.
