Kina je ogromno svjetsko tržište na kojem se žele pozicionirati najveći svjetski igrači, pa tako i glazbenici. Prisjetimo se da su i Rolling Stonesi i Bob Dylan ondje održali koncerte usprkos jasne cenzure i zabrane sviranja nekih pjesama, ali im to nije bilo važno. Unatrag nekoliko godina i hrvatski su glazbenici stigli do Kine, posljednji među njima pijanist Matej Meštrović s kolegama Kristinom Bjelopavlović Cesar (klavir) i Bornom Šercarom (udaraljke i boce), pod imenom Orient Expresto.
Meštrović i Orinet Expresto u Kini su od 25. srpnja do 13. kolovoza održali 11 koncerata za koje su proputovali 11.000 kilometara, rasprodali oko 10.000 ulaznica, a Meštrovićevu “Kinesku rapsodiju” i njegove virtuozne obrade mnogih klasičnih djela uskoro će ćuti i domaća publika u kazalištu Kerempuh 24. rujna. Pod naslovom “Meštrović & Expresto – After China Show” riječ je o “afteru” nakon velike kineske zabave i gostovanja.
Album za američko tržište
Matej Meštrović zna kako napraviti zanimljive projekte. Nakon “Četiri godišnja doba za tri klavira” – obrade Antonija Vivaldija, s kojom je na američkom Global Music Awardsu osvojio dvije nagrade, a koncerte održao i u četiri HNK-a s Matijom Dedićem i Hakanom Alijem Tokerom – 9. veljače ove godine kineska priča počela je, zapravo, u Zagrebu. Na koncertu “Kineska nova godina” u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog uz njega i Zagrebačku filharmoniju nastupilo je i četvero glazbenika iz Kine, uz dirigenta Jonathana Griffitha. Za tu priliku Meštrović je za kraj koncerta napisao “Kinesku rapsodiju” temeljenu na kineskim narodnim motivima, 12-minutnu kompoziciju za orekstar, četiri solista na kineskim tradicionalnim instrumentima i klavir.
Upravo nakon tog nastupa Meštrovića je Jonathan Griffith pozvao u Carnegie Hall, gdje je slavodobitno nastupio 15. travnja. “Kineska rapsodija” praizvedena je u Lisinskom, ali je i dio novog autorskog projekta Mateja Meštrovića “3 rapsodije”, koji je snimio u lipnju sa Zagrebačkom filharmonijom i četiri kineska glazbenika za američku diskografsku kuću Parma Recordings. Taj album ujedno je i prvi službeni CD Zagrebačke filharmonije ikad snimljen za američko tržište.
Nakon svega ostalo je “samo” osvojiti Kinu, u kojoj je Orient Expresto gostovao ovog ljeta. Poznat je vic da kada kineski gospodarstvenici stignu na dogovore u Hrvatsku, priča domaćina o velikim gradovima pada u vodu, jer neko kinesko predgrađe ima nekoliko milijuna stanovnika. No, problem je u tome što Kina nije potpisnica ugovora o autorskim pravima i ne plaća tantijeme za emitiranje ili izvođenje glazbe pred auditorijem koji se broji milijunima ljudi, što gostima, svjetskim dakako, ostavlja pitanje “koliko smo mogli zaraditi, a nismo?”.
Dok kinesko, makar i napuhano, gospodarstvo osvaja svijet, a mi se bavimo odnosima latinice i ćirilice, mnogi vidoviti djecu šalju učiti kineski jezik – ne samo da bi bili prevoditelji, što se sve više traži – nego kako bi ih pripremili na globalnu situaciju u budućnosti, ako ta budućnost već nije i stigla.
Uspjeh Mateja Meštrovića s Orient Exprestom potvrđuje da Kinezi vole virtuozne instrumentaliste kojima ne smetaju jezične prepreke u tekstovima pjesama. Brojke i podaci s turneje su fascinantni. Tijekom turneje koncerte su održali u gotovo svim glavnim gradovima kineskih pokrajina i prestižnim dvoranama. Na posebnom koncertu u Shijiazhuang Grand Theateru, Meštroviću i kolegama pridružili su se i kineski glazbenici s kojima su zajedno izveli “Kinesku rapsodiju” te koncert snimili za kinesku televiziju. Meštrović, Kristina Bjelopavlović i Borna Šercar snimili su i 90-minutni talk show za kinesku televiziju, a nakon reakcija publike i medija dobili su nove pozive za koncerte po Kini.
Interakcija s publikom
Meštrović je prije puta došao u kontakt sa zagrebačkim fotografom Tomislavom Maraićem koji u Kini radi za jednu od najvećih kineskih fotografskih agencija “Airmy”. Dogovorili su fotografski session u Pekingu i uz stručne vizažistice i stiliste snimili “kineske tradicionalne fotografije”, od kojih će se jedna naći i na plakatu za koncert u Kerempuhu. Sviralo se u novim dvoranama koje primaju oko 1000 ljudi i dio su kompleksa u kojima se nalaze kazališta, muzeji i kinodvorane.
Interakcija s publikom uključivala je odgovaranje na pitanja, te pozivanje djece iz publike na pozornicu kako bi svi zajedno “učili stvarati glazbu” kroz ritam, pljeskanje i pokret. Osim večera u, gdje drugdje nego kineskim restoranima, Meštrović se prisjeća i “internacionalne kuhinje”. Menadžer puta u vlaku im je sugerirao da pojedu nešto i pitao ih žele li možda brzinski Kentucky Fried Chicken? Putem aplikacije na njegovu mobitelu naručili su hranu koja je dostavljena za sat vremena na sljedećoj stanici, točno u 11.13, a hostesa vlaka donijela ju je na broj sjedala koji je zapisan prilikom narudžbe. Usred Kine, u vlaku koji vozi 306 km/h uživali su u vrućim pilećem krilcima i batacima, s litrom Pepsija koja je bila u dostavi. Gotovo kao u Hrvatskim željeznicama.
