Što je novoga u suvremenoj francuskoj glazbi ili, konkretnije, kako francuski pop učiniti masovno privlačnim na međunarodnom tržištu? Za odgovor na ta pitanja ne treba odlaziti u Pariz; dovoljno je provjeriti vijesti vezane uz zagrebački koncert kantautorice Zaz. Zanimanje za njezin nastup 3. lipnja odavno je premašilo kapacitet Boćarskog doma zbog čega je premješten u mnogo prostraniji Dom sportova. No i dodatne ulaznice za Veliku dvoranu planule su u tren oka.
U čemu je Zazin trik, i postoji li u njezinu uspjehu ikakav tajni recept?
Na površini, ništa posebno neobično. Domišljata kombinacija gipsy swinga, jazza i lepršavog pop-rocka zvuči jednostavno i opušteno u svojoj melodičnosti, ne dajući naslutiti revolucionarne zahvate koji bi makar djelomično objasnili ovaj mini pop fenomen. Još je zanimljivija činjenica kako se on po svoj prilici neće preliti u carstvo angloameričkog kulturnog imperijalizma: naime, usprkos golemom uspjehu u Francuskoj i ostatku kontinentalne Europe, čini se da Velika Britanija i Amerika ostaju imune na Zazin mladenački šarm.
Isabelle Zaz Geffroy nije bez akademskog znanja – studirala je teoriju glazbe, violinu, glasovir, gitaru i pjevanje – no kompleksnost formalne naobrazbe znala je pretočiti u pitak koktel i servirati ga na najmanje očekivanim mjestima.
Jednostavan izraz
Čak i na uličnom asfaltu dok je svirala slučajnim prolaznicima, stječući improvizacijske vještine ondje gdje je najvažnije: među običnim svijetom iz kojeg se kasnije regrutirala vojska fanova. Njezin vjerojatno najveći adut krije se u tome da joj je glazbeni izraz toliko jednostavan, a njezin hrapavi vokal potpuno sugestivan u svojoj neposrednosti.
Iako je lišena bilo kakve engleštine, kako u jeziku tako i u dijelu stilskog vokabulara, za konzumiranje singlova zaraznih poput gripe („Je Veux” i „La Fée”, primjerice) nije potreban francusko-hrvatski rječnik. Istina, jazz i blues elementi nezanemarivi su, no Zazini uzori kreću se u mnogo širem smjeru: od Vivaldijeva “Četiri godišnja doba”, preko šansona Charlesa Aznavoura i Edith Piaf, pa sve do afro-kubanske egzotike i (uz ostalo) klasičnog hip-hopa. Ležernost kojom ih 32-godišnja pjevačica sve povezuje zapravo je zapanjujuća iako njezin istoimeni pretprošlogodišnji studijski album nitko ozbiljan neće proglasiti remek-djelom.
Stasala među ljudima
Energija koju crpi iz čitavog tog melting pota utjecaja posve je europeizirana i prevedena na univerzalni jezik pariških, bečkih i praških ulica. Zaz je početne estetske kriterije izgradila upravo ondje, na ulicama, kao i u malim klubovima gdje izvođači i publika postaju gotovo ravnopravni. A kad se priča podigla na velike međunarodne pozornice, sve je izgledalo logično i prirodno – baš kao što se krajnje prirodnom doima sama pjevačica.
Drugim riječima, njezin je nezaustavljivi temperament jednako važan kao i pjesme: urođeni optimizam, strastveni odnos prema životu glazbi te stav sažet u poruci ‘ja sam jedna od vas’, rezultirali su jednim od najvećih francuskih pop otkrića u posljednjih nekoliko godina.
