U nedjelju 17. srpnja na Pulskom filmskom festivalu premijerno je u Areni biti prikazan film "Nosila je rubac črleni" redatelja Gorana Dukića u produkciji kuće Švenk. Tim smo povodom putem Zooma razgovarali sa scenaristicom filma Sandrom Antolić, koja je prošle godine u Puli dobila Zlatnu arenu za scenarij filma "A bili smo vam dobri" Branka Schmidta. Ovaj put predstavlja se pričom koja također itekako ima veze s ratom, ali mnogo je lakša, bezazlenija i zabavnija, jer uz poneki tračak satire, film "Nosila je rubac črleni" zapravo je dobrodušna komedija, smještena u idilu Hrvatskog zagorja ratne 1991. godine. U glavnim ulogama su Nataša Dorčić kao kuma Anka i jedna bezimena svinja koja u ulozi mlade zaljubljene krmače Bebe razgovara sa svojom vlasnicom. Tu su i nerast Rocky – Srbijanac, mlada Ančica koja se noseći župnikovo dijete udaje za prostodušnog Renateka, dok je animirani pripovjedač Isus s krajputaša, raspela poput onih kakva se nalaze na svakom zagorskom raskrižju.
Priču je Sandra Antolić iskoristila i za roman "Svojevrsna" koji se, objavljen u nakladi Vuković&Runjić, našao i među pet finalista T-portalove nagrade za najbolji hrvatski roman.
Za razliku od romana, u kojem Beba i Rocky odlutaju sve do bojišta u Pokuplju, u filmu je animacijom samo prikazano kako Rocky pogiba u nekom minskom polju. Zato sam vas namjeravao najprije pitati odakle minsko polje u Zagorju, ali odmah sam se sjetio da u Zagorju nema ni svinja, a ni Isuseka na raspelima koji govore. Nema ničeg od toga, a sva sreća da nije bilo ni minskih polja.
Koji je odnos scenarija i romana? Što je bilo prije?
Roman je nastao nakon scenarija, a scenarij je nastao na temelju nekih mojih kratkih zapisa, crtica. Najprije sam ga napisala kao tri različite priče smještene u različita vremena – Drugi svjetski rat, Domovinski rat i današnjica. Onda se scenarij, koji je još 2013. prošao na HAVC-u, u razvojnoj fazi mijenjao. A roman sam počela pisati 2018. godine. Naime, snimanje filma zbog više se razloga razvlačilo. Najprije su se 2015. dogodili Karamarko i Hasanbegović i čitava ona svinjarija u vezi s HAVC-om, zbog koje je sve stalo i ništa se nije snimalo. Sljedeće godine su tako prvi na redu bili filmovi koji su već godinu dana bili na čekanju. Onda je Dukić dobio i napravio jedan film u Americi, pa čekao drugi, a ja sam, kako se snimanje neprestano odgađalo, počela pisati roman. Radila sam na njemu otprilike godinu dana. Najprije sam dva-tri mjeseca u NSK čitala i istraživala o svinjama i svinjogojstvu. Prva koncepcija romana bila je da zapravo pišem o tome kako nastaje film. Onda sam to napustila i bacila se na pisanje romana koji je, rekla bih, napisan na dosta starinski način i u prilično baroknom stilu. Uglavnom, ideja mi je bila da napišem naprosto zabavan roman koji će ljude nasmijati. Baš sam ovih dana imala čitanje u Močvari, s paralelnim prijevodom. To organizira Robert Perišić koji je tamo doveo i neke francuske pisce i urednike koji su se jako smijali. Očito je to univerzalno smiješno. Bila sam jako zadovoljna što se ljudi smiju, to mi je najveća pohvala.
Oprostite, gdje ste vi sada? Čujem jako glasno u vašoj blizini gugutanje grlice...
U svom stanu u centru Zagreba, a grlice mi stalno dolaze na balkon.
Pomislio sam da ste negdje u Zagorju...
A ne, nemam ja više ništa u Zagorju. Seting romana i filma je Gornja Pušća. Tamo su moji roditelji imali vikendicu u dvorištu mamine sestre, moje tete Anke. Ali, potkraj života mama je inzistirala da to prodamo pa tamo više nemam ništa.
No čini mi se da imate mnogo Zagorja u sebi.
Pa da, svatko ima u sebi ono odakle je. S godinama barem shvatimo da nas to prilično obilježava.
Unaprijed su mi iz vaše ekipe rekli, i pohvalili se time, da je sav govor u filmu autentičan zagorski. Iz kojeg kraja?
U jednom trenutku u filmu Kerekeš stariji kaže "ve". To je jedino što ne dolazi iz zagorskog, nego varaždinskog dijalekta, tamo gore prema Međimurju. Zato Zagorci ljude iz tog kraja i zovu "vegači". U Zagorju tog nema. Pušćanski dijalekt, a to je s druge strane Medvednice, vrlo je sličan agramerskom. Međutim moja mama bila je kajkavka – ikavka. Tako se govori u jednom dijelu oko Zaprešića, Marije Gorice. Oni su kajkavci, ali ikavci. Znam i taj dijalekt, jer bi moja mama u kuhinji s mojoj tetom govorila ikavski, a u dvorištu kajkavskom ekavicom. Ti su ikavci, navodno, došli iz Istre, a čak sam našla i riječnik kajkavske ikavice.
Rekli ste da ste proučavali svinje. Što ste o njima naučili?
Proučavala sam prvo biologiju. Bilo mi je važno da znam kako se i u koje vrijeme svinje pare i kako se ponašaju kad im se pojavi seksualni poriv. Naučila sam puno o križanjima i kako su nastale svinjske vrste u Europi. A onda malo i o povijesti uzgoja svinja. Ne znam koliko ljudi to zna, ali glavna gospodarska grana Kraljevine Jugoslavije bila je svinjogojstvo, a kroz svinjogojski centar u mađarskom Sopronu prolazilo je godišnje oko šest milijuna svinja. Svinje su se izlagale na Svjetskoj izložbi u Beču, šetale su se paviljonima kao misice i dobivale kolajne. Čitala sam stare novine, proučavala udžbenike, a usput saznala i mnogo toga što nema veze sa svinjama. Sve to nije mi bilo toliko važno za scenarij, koliko za roman jer na prvih petnaestak stranica nalazi se povijest svinja, koju sam ja na temelju svih naučenih podataka izmislila, uključujući i poznate slučajeve svinja koje govore u povijesti. Inače se, kada pišem, najprije nastojim što više informirati, a onda sve to zaboraviti. I za seriju o Vinku Pintariću također sam mjesece provela u NSK, da bih potpuno odbacila prvu epizodu koju sam bila napisala. Sadržavala je previše konkretnih podataka koji su me počeli opterećivati, pa sam onda sve izmislila. Držala sam se datuma, ali Vinka sam u potpunosti izvukla iz sebe.
U kojoj je fazi ta serija?
Sada je u razvojnoj fazi projekta. To je segment HAVC-a koji se bavi poticajem stvaralaštva televizijskih djela, dokumentarnih i igranih u raznim formatima. Dramska televizijska serija je jedan od tih formata. Prvo sam prošla na razvoju scenarija, a onda na razvoju projekta, na kojem je kao redatelj supotpisan Hrvoje Hribar, a producent je Drugi plan. Taj projekt ima svoju pretpovijest jer je već više puta bio nuđen HRT-u te je svaki put pozdravljen ovacijama, ali nikada nije uzet za realizaciju, što ne znači da neće biti. Treba samo biti uporan, dosljedan i dosadan (smijeh). Sada čekamo kolaudaciju. Za sada je serija zamišljena u osam epizoda, od kojih svaka sadrži trodnevni segment iz Pintarićeva života, od 1973. kada je prvi put ubio do 1991. kada su njega ubili. Ima u seriji, naravno, i akcije, ali pristup je više intimistički. O Vinku Pintariću većina razmišlja samo kao o zločincu koji je godinama ubijao i skrivao se po Zagorju, ali u spomenutom razdoblju od gotovo dvadeset godina on je samo četiri godine proveo na slobodi, a ostalo vrijeme u zatvorima, odakle je čak dva puta pobjegao. Tako da imamo i zatvorske scene i bijeg.
Jeste li, osim veselih Zagoraca uz tamburice i gemište, svjesni i onog drugog, mračnijeg stereotipa o kraju u kojem svako malo iza nekog plota netko nekog umlati sjekirom?
Zagorje se u međuvremenu jako razvilo, a Zagorci imaju jednu prilično interesantnu filozofiju preživljavanja. Ja nikada nisam Zagorje doživljavala na taj mračniji način, ali istina je, Zagorci jesu malo "nadrkani", laki na obaraču i kratkog fitilja, baš kao i ja. Mogu dugo trpjeti, ali kad poludim, svašta kažem. Uvijek kažem da meni nikada ne smiju dati pištolj (smijeh). To je valjda taj zagorski mikrogen. Za sjekire nisam nikad čula, ali da se moja teta primjerice posvađala sa svojim prvim i jedinim susjedom s kojim nije razgovarala sljedećih dvadeset godina, toga ima.
Iz Zagorja je i ona: "Se bum vas tužil!".
Da, laki su i na sudu, ali mislim da su se sad već opametili i shvatili da naši sudovi ne funkcioniraju i da više nikome nije u interesu da nekoga tuži (smijeh).
Kakve su dosad bile reakcije samih Zagoraca na roman i film?
To ćemo tek vidjeti. Ipak, moji prijatelji iz Zagorja svi su rekli: "Točno tak je to kod nas". A zanimljiva je bila i jedna gospođa iz Krapine koja je rekla: "I mi smo čuli da je jedna svinja tam u jednom selu progovorila!" (smijeh). Tu vjerojatno život imitira umjetnost, ali neka autentičnost očito je prepoznata. A da ljudi razgovaraju sa svinjama, to je već sasvim normalno. I vi razgovarate sa svojim mačkama, kao i ja sa svojim psom, zar ne? To je poput magičnog realizma. Dakle, magični, ali i realizam. A ja kao autor imam taj magično-realistički ključ.
Jeste li bili uključeni u kasting svinja za ulogu Bebe? Je li bila jedna "glumica" ili više njih?
Bila sam slučajno uključena zato što su se svinje uzgajale u Mariji Gorici, odakle je bila moja mama. Tako znam da su se za film pripremale tri svinje, produkcija mora osigurati rezervu, za slučaj da se jednoj svinji nešto dogodi pa da druga preuzme. Jedna, malo deblja, bila je dublerica i rezervna svinja, a mršavija je bila Beba. Dresiranje svinja dosta je zahtjevan posao koji traje neko vrijeme. A onda je Nataša Dorčić morala ići u Zagorje i na povezivanje sa svinjom. Unatoč tome, svinja je na snimanju radila velike probleme. Prizor u kojem kuma Anka i Beba silaze nizbrdo, dok je Ančica s mladim župnikom u kukuruzu, morao se ponoviti barem dvadeset puta. Svinja je prepametna i ne kaže se tek tako da je najinteligentnija životinja. Može napraviti što god joj kažete, samo ako hoće. Meni su jednom dali malog odojka, od sedam do deset kila, da ga vodim na užetu. On je, odnosno ona je toliko vukla da nije bilo šanse da je natjeram da hoda u pravcu u kojem sam ja željela. Možete zamisliti kroz što je prolazila Nataša Dorčić s deset puta većom i težom Bebom.
Je li Nataša Dorčić upravo onakva kuma Anka kakvu ste zamišljali dok ste pisali?
Napravila je sjajnu transformaciju i uspjela postići da Nataša Dorčić potpuno nestane i da postane prava zagorska kuma, što nije mali posao. Pogotovo zato što ona nije kajkavka. Ja se nisam bavila kastingom, što i nije moj posao. Jedino sam bila zamislila da Bebi glas da Mirjana Rogina, koja je nažalost u međuvremenu preminula. Ali ispalo je izvrsno što je glas Bebi dala Tesa Litvan, koja je i izvrsna Ančica. U tome ima logike jer su i jedna i druga cure koje imaju problematične dečke i ganjaju svoju sudbinu.
Film odiše divnom tolerancijom za sve ljudske slabosti, uključujući i "posrnulog" župnika...
Pa da, situacija na terenu je jedno, a drugo je kako to vide crkvene vlasti i zakoni. To svi znaju i toleriraju. U filmu vladaju panteizam, tolerancija i suživot. Jako sam se smijala vicu koji je u svojoj kritici knjige na portalu Hrvatskog društva pisaca prepričao Dragan Jurak. Vic kaže kako je 1991. iz HDZ-a stigla direktiva da svaki Zagorac mora smaknuti jednog Srbina, a Srba u Zagorju baš i nema. Pa se Štef dosjetio jednog Dušana. Ode on k njemu i kaže: "Čuj, Dušan, došel sam te nekaj pitati. Jesi se ti kome obećal?" (smijeh)
Imaju li Zagorci specifičan odnos prema domoljublju i prema ratu?
Zagorci su, kao i svi drugi, išli u rat, bili su i dobrovoljci i policajci. Sigurno je postojao i svojevrstan mikronacionalni ponos zbog činjenice da je Tuđman iz Zagorja. Mi Zagorci dali smo predsjednika!
I to već drugog!
Da. Kad vam treba predsjednik, dojdite k nama u Zagorje, makar se ta praksa u međuvremenu prekinula (smijeh). Ali ja zapravo ne znam puno o tome. Tada sam bila u specifičnoj situaciji. Devedesete godine sam diplomirala, a devedesetprve rodila. Beba je imala tri mjeseca kad je počeo rat i mi smo stan u Španskom zamijenili za kuću preko brijega, u Jablanovcu. Tada sam živjela pravu pastoralu. Zbog djeteta nikamo ne idem, ne mogu raditi, imam trešnju na kojoj ljuljam svoje čedo, odlazim samo dvije stanice autobusom do dućana. Nema interneta i bombardiranja bilo kakvim vijestima. Tako vam je izgledala moja devedesetprva, a pomalo slično izgleda i u filmu, lišena direktnosti rata. Promatrano iz vizure žene, mlade majke, a to su u filmu Ančica i Beba, majčinstvo je pojam univerzalniji i nadređeniji ratu. U filmu je došao do izražaja moj autorski pristup ratu, kao da ga nema, a znate da ga ima. Tada sam imala 23 godine. Naravno, poslije u životu počnete razmišljati o svemu što se zapravo dogodilo. O tome sam razmišljala pišući ovaj scenarij, ali namjerno odabravši komički ključ.
U završnoj sceni kolinja 1995. dolazi do izražaja i gotovo fatalističko mirenje sa sudbinom. Zdravica za poginule i idemo dalje.
Da, prihvaćanje sudbine i život ide dalje.
Međutim u filmu "A bili smo vam dobri" puno ste dublje i na sasvim drukčiji način zakopali u tu temu.
Znači mogu i to (smijeh)! Kao prvo, Branku Schmidtu najprije je došao scenarij Josipa Mlakića koji sasvim sigurno ima drukčiji pogled na sve to već samim tim što je muškarac, što je iz kraja u kojem se rat itekako događao i osjetio, a i nije komediograf. Ja bih voljela da se uz moje ime veže riječ komediografkinja. U tom filmu imamo jedan od mogućih pristupa, po meni dosta točan, koji nije lišen stavova prema braniteljima. Kada naknadno, godinu dana nakon što je bio u distribuciji, razmišljam o tom filmu, prva mi je asocijacija tibetanska "Knjiga mrtvih", kao da su likovi zarobljeni u čekanju sljedeće inkarnacije, zarobljeni u svojoj situaciji, živi su, a kao da su mrtvi. S tim se krasno poklopio i Avdićev song. Bez obzira na to što su preživjeli, dio njih i umro je na bojištu. Taj je scenarij u četiri godine doživio nekoliko promjena, a prva verzija događala se u šatoru na Savskoj.
Odatle znači plinske boce?
Da, a ostali su i neki glavni junaci i dobili smo jedinstvo mjesta i radnje, što nije bio slučaj u prvoj verziji. Bila bi to i dobra kazališna drama, a Schmidt je to, mislim, jako dobro izvukao kao hiperkomornu dramu, uz sjajan rad s glumcima, za što mu osobito skidam kapu.
Kažete da želite biti komediografkinja, ali ni "Agape", za koji ste također napisali scenarij, nije komedija.
Nije mi bilo dano (smijeh). Opće je poznato da humor opušta, a moja je jedina želja da ono što radim relaksira ljude. To nije eskapizam. Ozbiljne stvari mogu se reći i na opuštajući način. Ni serija o Pintariću nije komedija, ali to definitivno nije ni serija o ubojici, nego o jednom liku u njegovoj punini, bedastoći, naivnosti, a istodobno i prepredenosti. Dobro je rekao Hribar da je to kao neki zločesti Dudek koji je nasamario cijeli rigorozni aparat bivše države.
Mislite li da bi se itko, uz svu bezazlenost i dobrodušnost filma "Nosila je rubac črleni", mogao naći uvrijeđen, recimo, Isusom s raspela kao pripovjedačem?
Samo znam da se nikome ne rugam, a u Zagorju je oduvijek postojala vrlo bliska veza ljudi sa svetačkim ikonama. U svakoj zagorskoj kuhinji nalazi se kipić Majke Božje, na svakom je raskršću Isus na križu i s njima su ljudi oduvijek komunicirali. Prije bih rekla da u filmu imamo veličanje religije u svakodnevnom životu. U svoj toj naivnosti, prostodušnosti i neposrednosti ljudi su zapravo stalno u vezi s Bogom koji sve gleda i prati. I tko bi drugi sve to mogao bolje ispričati od onoga tko to stalno gleda. Razgovor kume Anke s Majkom Božjom u crkvi na proštenju upravo je ono što bi se čulo u crkvi kada bismo ozvučili ljudske misli. U tom segmentu samo sam pisala ono što sam vidjela i za što znam da je tako.
Hoćete li se na premijeri u Areni napeto ogledavati oko sebe provjeravajući smije li se publika?
Vjerojatno hoću. I ako se ne budu smijali, "se bum ih tužila" (smijeh)! Nije ovo urnebesna komedija od koje se pada sa stolca od smijeha, nego film za koji bih željela da poluči efekt titravog osmijeha koji ne silazi s lica te da se nakon projekcije ljudi dobro osjećaju i bude im milo pri duši.
