Na istoj pozornici gdje je 1970. godine imala službeni debi, Dunja Vejzović oprostila se od pjevanja ulogom Stare Grofice u "Pikovoj dami" Petra Iljiča Čajkovskog i produkciji riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Riječani su u Zagrebu gostovali na prvom Zagrebačkom opernom festivalu, a riječkim odličnim i poletnim ansamblima vehementno je dirigirao Valentin Egel, miljenik riječke i zagrebačke publike.
Režije zahtjevne opere se uz Dunju Vejzović prihvatio i Christian Romanowski koji je potpisao i skromnu, ali svrhovitu scenografiju. Važno oblikovanje svjetla djelo je Dalibora Fugošića, za scenski pokret i koreografiju zadužen je bio Janne Boere, a slikoviti kostimi kolektivni su uradak autorskog tima.
Najveći pljesak su, uz Egela, ipak zaslužili solisti predvođeni Dunjom Vejzović koja je u osjetljivoj ulozi Grofice pokazala nevjerojatnu vitalnost, krajnju scensku ekspresivnost, ali i potpuno vladanje svojim osebujnim glasom. Njezina velika arija iz drugog čina vrhunac je proživljenog i smislenog pjevanja kakvo je uvijek promicala, bez obzira na to je li nastupala u Bayreuthu ili na nekoj hrvatskoj pozornici.
Veličanstven je bio Herman Ivana Momirova, baš kao i Liza Marianne Martirosjan, a odobravanje publike zaslužili su i Davor Nekjak kao knez Jelecki, Luka Ortar kao grof Tomski i Emilia Rukavina kao Polina. Izdvojili bismo i Sergeja Kiseljeva u ulozi skitnice. I uz neke nepreciznosti, bila je to predstava za dugo sjećanje.
