Znamenita hrvatska operna pjevačica Dunja Vejzović u ponedjeljak će se oprostiti od aktivnog pjevanja na pozornici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta ulogom Stare Grofice iz "Pikove dame" Petra Iljiča Čajkovskog koju će na prvom Zagrebačkom opernom festivalu izvesti ansambl riječke Opere pod ravnanjem Valentina Egela.
Predstavu koja je premijeru imala u riječkom HNK Ivana pl. Zajca je Dunja i režirala sa suprugom Christianom Romanowskim, a na jednu predstavu je došao i njezin suradnik i jedan od najvećih redatelja i umjetnika današnjice Robert Wilson.
Nakon oproštajnih nastupa u Rijeci, od pjevanja ćete se oprostiti u Zagrebu na sceni na kojoj ste 1970. godine i debitirali. Jeste li otpjevali dovoljno uloga u zagrebačkom HNK?
Eto krug se zatvara. U "Oluji" Stjepana Šuleka pjevala sam na početku karijere ulogu Arijela i tu sam željela ćelavu glavu jer duhovi nemaju perike. U nekoliko navrata progonio me je taj izgled kao potreba nefrizirane glave. Tako sam se pojavljivala kao Azzucena, Amneris, Didona i eto sada kao grofica "Pikove dame" bez perike. Kao početnica sam željela više pjevati u HNK, a poslije mi je bilo teško nastupati u našim okvirima.
Zašto ste izabrali baš Čajkovskog za oproštaj od pjevanja? I hoćete li doista reći zbogom pjevačkim nastupima?
Među ulogama koje ja još mogu pjevati, ova je bez konkurencije. Iako sam se već 2004. godine ulogom Charlotte u "Wertheru" oprostila od scene, ipak sam prije nekoliko godina pjevala u Grazu staru Burju u "Jenufi" i to zbog interesantnog režisera (Konwitschny). Prije nekoliko godina nisam mogla odoljeti pozivu iz HNK Rijeka da prvi dio programa uz našu produkciju "Edipus rexa" izvedem Kelemenove 4 kompozicije režirane također u režiji supruga Christiana Romanowskog. Kad bi Neuenfels iz groba izašao, pjevala bih koju bi god on ulogu od mene tražio. Ovaj put razlog je bio, osim sjajne uloge, pjevati uz iznimnog dirigenta Valentina Egela. Dakle, bila bi velika iznimka ako bih poslije ove uloge još nešto prihvatila.
U Rijeci vas je slušao suradnik iz ranijih vremena Robert Wilson. Koliko vam znači takva pažnja?
To što je Wilson došao stvarno do Rijeke radi mene, ispunilo me je nevjerojatnim osjećajem sreće. Uvijek je govorio da sam dobra i posebna, svakakve superlative je tijekom naše suradnje rekao, ali činjenica da je išao na takav za njega naporan put pokazuje koliko smo vezani.
Riječku "Pikovu damu" ste i režirali uz supruga Romanovskog te bili umjetnička voditeljica projekta. Otkud vam energija?
Ja kad nešto počnem, nemam prepreke, to jest, nikakva teškoća (a bilo ih je puno) me ne pokoleba, štoviše, tjera me naprijed. Smatram da sam to dužna svakom taktu ove nevjerojatne muzike.
Riječkog intendanta Blaževića često su kritizirali i neki glazbenici. Kakvo je vaše iskustvo s njim?
Znate, za mene su, kao negativnu konotaciju jednom rekli da tražim europske standarde. Tako je i s Marinom. Naravno da osobe koje su u sistemu "ne talasaj" ne vole uz sebe osobu koja svojim primjerom dokazuje da se nešto može. Meni su u poslu u Rijeci smetali uzusi, zakoni i nekad smiješne nemogućnosti, a ne Marin Blažević.
Spremate li neki projekt i uz skori osamdeseti rođendan?
Prošle sezone sama sam dirigirala završni koncert sudionika internacionalnog majstorskog kursa na Rabu, a i u Zagrebu pa se to toliko svidjelo i potaklo osim mojeg sponzora i ustanove na Rabu pa će se tamo 9. rujna dogoditi koncert u povodu mojeg osamdesetog rođendana gdje će nekoliko mojih bivših studenata, danas poznatih pjevača uz orkestar Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom izvanrednog Valentina Egela izvesti poluoperetni program. To su Diana Haller, Evelin Novak, Krešimir Stražanac i Ivan Turšić. Sve to naravno moram sama organizirati.
U kojoj je fazi vaše dirigiranje?
Kao što sam već rekla, svojim "brzim" upadanjem u dirigiranje nisam nimalo htjela nipodaštavati dugi studij koji je potreban za razvoj ove profesije. Za taj dugi studij jednostavno ne postoji opcija više.
Držite li još majstorske tečajeve?
Konstantno držim nastavu, pjevači dolaze od svuda kroz godinu. Priznajem da mi je malo teško postalo organizirati majstorske tečajeve i nastojat ću da moj pedagoški rad bude uključen u program nekih ustanova za što već teku razgovori.
Ima opernih pjevačica kojima smeta kada ih nazivaju primadonama. Jeste li i vi među njima?
Mnogim pjevačicama je to laskalo, a meni je oduvijek smetalo. Danas taj predikat postaje i smiješan.
Poznati ste po svestranim umjetničkim interesima. A što je s likovnošću?
Bilo kakav rad na tom polju uopće me ne privlači. Ja sam u duši interpret, a ne stvaralac.
Koji period smatrate svojim umjetničkim vrhuncem?
Nastojala sam uvijek kao i sada, da svaki nastup bude vrhunac.
I u protokolarnim prilikama znate biti kritični prema kulturnoj i obrazovnoj politici u Hrvatskoj. Je li se nakon tih kritika nešto promijenilo nabolje?
Ja nisam konstantni kritičar politike, ali se javljam kad nešto upada u oči što ide krivim putem i osjećam se obaveznom da na to reagiram. Ne mislim da se nešto promijenilo nakon neke moje primjedbe, ali to ne znači da sam izgubila nadu da se nešto može popraviti. Uvjek postoji mogućnost. Ne reagirati znači za mene nemarno ponašanje.
Postoje li u Hrvatskoj mecene kojima je stalo do kulture?
Ne, ali i u inozemstvu ih više nema.
Vi ste i zaštitnica životinja, ekološka aktivistkinja. Kako s time stojimo u Hrvatskoj?
Nisam ja samo zaštitnica životinja. Smatram da moramo i možemo učiniti puno više za očuvanje resursa, ekologiju kao i na socijalnom polju. Kada mi netko od važnih ljudi kaže da ljudima koji žive oko Jankomira treba nešto platiti da se ne bune onda se pitam tko je ovdje lud. Ili kad mi rekne da brodovi transporteri više zagađuju Jadran nego LNG.
Je li Tomaševićeva ekipa opravdala vaš glas na izborima?
Mislim da čini koliko god može i žao mi je da im se ne daje još više mjesta.
Vi ste u mirovini. Ali, postoji li uopće mirovina za prave, istinske umjetnike?
Mirovina za mene ne postoji. Ne postoji ni radno vrijeme. Radno vrijeme je tu za neki posao koji je gadan, a ne za posao koji voliš. Regulacije tu postoje i trebaju postojati radi balansa prema obiteljskom životu. Kako ne volim da se sili na rad bespotrebno do zadnje minute, tako ni ne volim kada netko u 17.00 kaže da više ne postoji. Takvom nije mjesto u kazalištu.
