Bitka za Dunkirk poznat je, no ipak pomalo podcijenjen događaj u odnosu na znamenitije bitke Drugog svjetskog rata. Realno, osim uspješne evakuacije 338.000 savezničkih vojnika, malo znamo o tome što je prethodilo, pa i o tome zašto je ovaj sveobuhvatan pothvat i uspio.
Film Dunkirk Christophera Nolana sjajna je prilika da se baci barem malo svjetla na ratovanje British Expeditionary Forcea u Francuskoj. Britanske su jedinice u pomoć loše opremljenoj francuskoj vojsci poslane devet mjeseci prije evakuacije. Saveznički vojni put tijekom tog vremena može se nazvati jedino teškom katastrofom, što je morao priznati i sam Winston Churchill u govoru održanom parlamentu nakon evakuacije iz Dunkirka.
Plaže Dunkirk i Normandija
Taktika saveznika uvelike se oslanjala na Maginotovu liniju računajući kako će gusto pošumljeni teren Ardena biti dovoljan da zaustavi Nijemce. Velika pogreška. Jer njemački se oklop pokazao itekako sposobnim proći i tako zaobići liniju te prići saveznicima s boka. Sve je govorilo kako će savezničke postrojbe završiti u klopci. Londonska je komanda čak tražila zapovjednika britanskih ekspedicijskih snaga da se vrati na Otok, no ovaj je to odbio znajući kako je jedini izlaz povlačenje prema lukama na Kanalu. Prvi se puta ovdje sukobljuju britanski RAF i Luftwaffe te RAF uspijeva barem djelomično onemogućiti Göringove bombardere i ‘štuke’ da naprave i veću štetu. Komanda predstojeće evakuacije predana je 19. svibnja viceadmiralu Sir Bertramu Ramsayu, a on ne gubi vrijeme te okuplja sve raspoloživo brodovlje, ali rekvirira i sva dostupna civilna plovila. U operaciji Dynamo, nazvanoj po ratnoj sobi viceadmirala Ramsaya, ukupno će 993 plovila evakuirati nešto više od 338.000 britanskih i francuskih vojnika s plaža oko Dunkirka. Uz pravu dramu koja se odvija na rubovima grada gdje Nijemci i dalje vrše pritisak i prijete probojem. Početak je operacije bio 26. svibnja, a trajala je šest dana.
Sir Winston Churchill dobio je natrag daleko više vojske nego što je ikada očekivao, a bilo je to najviše 45.000 vojnika. Radilo se o nepreglednoj masi vojnika koji su čekali na svoj red za ukrcaj na neko od plovila među kojima su ključne bile male brodice. Male civilne brodice plažama su mogle prići na udaljenost koja se mogla i prepješačiti. Kako se poboljšavala organizacija evakuacije, tako je rastao i broj spašenih. Samo je 7600 vojnika evakuirano 27. svibnja, ali dva dana kasnije taj se broj popeo na 47.300, 30. svibnja 53.800, dan kasnije 68.000 da bi tek nešto pao 1. lipnja, na 64.400 evakuiranih vojnika. Dok ovo čitate, sasvim se sigurno javljaju i neka pitanja. Najveće je od njih koje i danas zbunjuje povjesničare te je jedna od najvećih kontroverzi Drugog svjetskog rata – zašto Hitler nije do kraja iskoristio inicijativu i vojnu prednost te do kraja uništio i zarobio ogromnu savezničku vojsku? Imao je 800.000 vojnika, gotovo dvostruko više od saveznika, najmodernije naoružanje, no opet su tenkovi stali ispred Dunkirka i čekali na odluku za proboj.
Znajući to, ispada da Adolf Hitler nije izgubio rat u Rusiji, već na dvjema plažama, Dunkirku i Normandiji. O tome se do danas raspredaju različite teorije. Jedna je kako je Hermann Göring uspio uvjeriti Führera da je njegov Luftwaffe sposoban posao eliminacije savezničkih postrojbi odraditi sam.
Poslužilo ih mirno more
Nije Göring, međutim, računao da se vremenski uvjeti mijenjaju, a upravo su oni otvorili prozor u kojem Lutwaffeovi Junkersi, Heinkeli i Stuke nisu mogli letjeti. Većina se savezničkih vojnika mogla ukrcati u relativnom miru. Činjenice govore da se pred Dunkirkom zaustavila samo jedna od dvije njemačke armije, i to samo na dva dana te je nastavila pritisak kada je postalo izvjesno kako će doći do pokušaja evakuacije. Isto tako, iako premoćne, njemačke su oklopne jedinice bile razvučene nakon dugog napredovanja te su trebale odmora i morale su pričekati da im se priključi pješaštvo. Osim toga, Wehrmacht su čekale brojne francuske snage na jugu te proboj prema Parizu.
Moguće je također da je njemačke komandante obeshrabrio i britanski kontranapad kod Arrasa. Ali, možda i najvažnije od svega, Nijemci, kao uostalom ni Britanci, nisu vjerovali da je evakuacija takvog raspona uopće moguća. Velika pogreška. Drugi je misterij kolika je zapravo uloga malih brodova. Bez sudjelovanja 700 civilnih plovila mnogi saveznički vojnici ne bi vidjeli obale oko Dovera. K tome, u evakuaciji su i ti brodići bili pod konstantnom vatrom Luftwaffea, izgubljeno ih je više od stotinu. Svaki od tih brodova ima svoje mjesto u povijesti. Je li onda evakuacija kod Dunkirka čudo? Samo u onom dijelu gdje je kod evakuacije saveznike poslužilo mirno more. Sve je ostalo čvrsta vojnička disciplina koja je omogućila da se ukrcavanje na plovila za put na Otok odvija nesmetano. Tu je bio ključ. Zatim je tu i djelovanje RAF-a. Ispada ipak da su Spitfirei i Hurricanei učinili sasvim dovoljno u zračnim bitkama iznad mora da ne dozvole Luftwaffeu da značajnije omete evakuaciju. A onda je tu i činjenica da je Royal Navy teško porazio Kriegsmarine kod Norveške nekoliko mjeseci ranije. Ima povjesničara koji smatraju da je operacija Dynamo dobila pretjerano značenje u povijesti. No ne zaboravimo kako je Sir Winston Churchill imao već iza sebe veliki debakl iz Prvog svjetskog rata – Galipolje.
Još jedan bi sada i konačno označio kraj njegove karijere. Sasvim je točno da su RAF i Royal Navy imali i dalje snage nositi se s njemačkim protivnikom, no izgubiti toliko vojnika učinilo bi daleko težima kampanje u Sjevernoj Africi i Sredozemlju, a Hitleru bi se omogućilo da Sovjetski Savez napadne znatno ranije.
Film Dunkirk je odličan, zanimljiv i napet od početka do kraja