Netko je rekao da će film koji će željeti nadvisiti “Odiseju u svemiru” morati biti snimljen u svemiru. Film “Gravitacija” Alfonsa Cuaróna nije snimljen u svemiru, ali djeluje zaista kao da jest. Doduše, nije ni nadvisio “Odiseju”, ali sigurno će biti zapamćen kao jedan od najboljih SF filmova posljednjih godina i jedan od boljih filmova ove godine uopće.
Film započinje impresivnim dugačkim kadrom u kojem posada američke letjelice obavlja neke rutinske popravke; atmosfera je opuštena, sluša se country... Odjednom se brod i posada nađu na putanji ostataka raspadnutog ruskog satelita i dvoje astronauta ostanu lebdjeti svemirom pod prijetnjom da će se ugušiti zbog nedostatka kisika...
Izvrsno snimljen, s finim, gotovo baletanskim radom kamere, zapanjujuće oštrine i najboljim 3D efektom dosad viđenim, film je lišen Kubrickove ili De Palmine poetike, a filozofičnost koja dobro pristaje SF-u svedena je na osnovu – preživjeti i vratiti se na Zemlju. (Sam kraj naznačuje da tek počinje potreba za pravim snalaženjem...) U osnovi običnu priču elegantni rukopis redatelja Alfonsa Cuaróna oblikuje u ozbiljan filmski rad, a to podrazumijeva i da dvije hollywoodske megazvijezde (Bullock i Clooney) većinu vremena uspješno drži podalje od hollywoodskog prenemaganja.
